VISOKO PODIZANJE KROVNIH GREDA ...

Image and video hosting by TinyPic

...lijepljenje ogledala

i nešto

...krpljenja i kotlokrpljenja


samosanacije

19.06.2016., nedjelja

Drugojačija




Priča mi kako je Lucija imala neki kompliciran problem
s vidom,
kako je jako dugo trajalo dok ga nisu pravilno definirali,
a onda kad je dobila te naočale promijenila je sve
- i rukopis i karakter:
postala je skroz druga;
počela se drukcije smijati,
počela se drukcije kretati,
počela je drukcije čak i crtati.

Pričam joj kako sam imala specifican problem s vidom,
kažem zamisli da se ujutro kad se probudiš
fokusiraš na samo jednu stvar
i ostaneš tako fokusirana cijeli dan po dan
- baš čitav ostali svijet ostao bi ti nedostupan,
i jako dugo je trebalo za definirati taj problem,
ali onda sam postala posve druga:
počela sam se drukčije smijati,
počela sam se drukčije kretati,
počela sam čak drukčije pisati.

Ona kaže kako je Lucija jednom izgubila
svoje neprocjenjive naočale u skoli,
kako je bilo "stani-pani",
kako je bilo "sve samo to ne",
ali onda ih je nakon nekoliko dana našla
u džepu svoje jaknice
i svi su odahnuli,
i opet se jednako smijala,
i opet se jednako kretala i opet je jednako crtala,
a ja kažem kako sam, ovo jednom,
namjerno ostavila svoj laptop kod kuće,
kako sam htjela da bar nekoliko dana bude za mene
"zauvijek izgubljen",
ali mi, eto, i opet nije uspjelo,
pa ujutro dok ona spava,
dok svi spavaju...
držim fokus na maloj dijagonali
i zapisi su mi drukčiji,
i stihovi su mi drukčiji,
i još kažem kako ne znam hoću li
danas sutra
naći neke druge naočale u svom džepu;
ovog ljeta i tako navečer povrh haljine
oblačim i svoju kratku jaknicu s džepovima,
a ujutro se,
prije nego krenem šarati po fokusima svakog novog dana,
dok jos pišem i fokusirano i bez dijakritike
- čudim kako sam ono jednom nedavno
mogla pisati onako potpuno bez kritike,
onako potpuno bez jaknice,
bez haljine,
bez kože.



- 14:30 - Komentari (4) - Isprintaj - #

14.06.2016., utorak

Jednako živo, ljuto i zeleno

(papričice)


a onda lipanj
koji mi uvijek slaže da je vanjski svijet jače obojen
životom od mog unutarnjeg
koji me uvjeri da ničemu još nije kraj
da ništa još nije gotovo
da je nešto unutra još živo
i jednako "zeleno"
i da presađeno u veću posudu i dalje radi svoj vitalni posao
a ja ga onda stavim na prozorsku dasku
ali već u sljedećem trenu
tik–tak tik–tak
poželim da ga sutra ujutro zaboravim zaliti


- 13:41 - Komentari (2) - Isprintaj - #

13.06.2016., ponedjeljak

LAST ACTION HERO




jučer,
dok vozim od doktorice, tip ispred mene vozi 10 na sat,
ja mu sva bolna i nestrpljiva potrubim
jer frajer drži mobitel na uhu,
ono... ležerno se razgovara dok mene para bol,
a cesta je uska i ne mogu ga preteći,
potrubim, ali on - ništa, ne reagira,
pa nakon par zavoja potrubim još jednom,
sad je, dok i dalje veze svoju priču, čak i smanjio brzinu,
a kažem, mene boli cijelo tijelo - do visine vrata,
i prag tolerancije mi je jako nizak na sve;
na mobitel na uhu, na brzinu kojom zapravo ne vozi...
pa čak čak i na boju i veličinu njegovog auta.
kad treći put zatrubim, vidim da sam ja prešla prag njegove tolerancije,
jer zaustavlja svoj velebni auto sa specijalno dizajniranim tablicama,
pa mi isporučuje uzvratnu poruku putem svog središnjeg retrovizora,
srećom scena je "mute",
ali ja i kroz dva stakla dobro vidim i razjapljene vilice, stuštene obrve,
a očita je i gesta iz lakta,
i mislim si evo sad će faca izaći iz auta,
pa me sad ovako izranjavanu jučerašnjim padom
u kojem sam se sudarila sa šumom,
još i on fizički ugrozit.
ipak, ne ustrtarim se, nego mu vraćam drugu gestu
u kojoj odglumim taj mobitel koji drži,
i u pokretu u kojem sada ja savijam svoju ruku u laktu
da bih približila dlan s imaginarnim "gadgetom" uhu,
jedva se savladam da ga ne produžim i u - "kažiprst na sljepoočnici",
ali iz mog lica se jasno čita - "daj frajeru, ili vozi ili se miči u stranu pa onda telefoniraj."

a onda - čudo: frajer se makne.

u trenu u kojem ga pretičem vidim dragu prijateljicu iz djetinjstva
koja stoji uz cestu,
a kraj nje je i njezin muž: bivši policajac koji sada radi za Interpol... ili tako nešto,
i dok im mašem u prolazu na licima im čitam zabrinutost;
vidim da su snimili zavoje oko mojih laktova, ali i podlaktica,
a i da su evidentno uspjeli odšacati i tipa u autu i njegovu - "lakat gestu".

deset minuta kasnije dolazim kući,
oblažem se ledom sa svih strana,
pa onda tako skroz skulirana - nazovem svoju prijateljicu
da je umirim,
da joj objasnim svoje zavoje, nestrpljenje i sve,
a ona kaže: "znaš, Damir je već htio vaditi značku."

poslije se tome smijem, smijem se cijelu večer,
i mislim si - nema mi pomoći,
uvijek neka frka oko mene pa i kad sam skroz slomljena,
no da... zapravo - pogotovo tad.

jutros joj šaljem poruku kako me nasmijalo to sa značkom,
pa kažem nek zahvali Damiru,
a ona otpisuje da hvala meni
jer mu već dosta dugo nedostaje malo akcije,
pa super da nisam odselila iz kvarta.
- 14:41 - Komentari (2) - Isprintaj - #

03.06.2016., petak

NE PADA JABUKA...

(i druge tehnički besprijekorne priče)




Moja osmoškolka prekjučer "ispravlja" ni više ni manje nego -Tehnički.
Još jednom: prijetila joj četvorka iz, moliću - Tehničkog.
Kažem: "Aj Nini, odi i nauči to, zamisli da se ne upišeš tamo gdje želiš zbog jednog tako glupog predmeta."
I ok, povuče se ona u sobu, s prezirom i gnušanjem dakako, ali čujem je kroz zatvorena vrata kako bifla; sve se ori.
A onda, nakon sat i pol intenzivnog i tehnički besprijekornog štrebanja - krik:
"Maaaaama, dooooođi. Ajme, ajme, ajmeeeee, upomoooooć..."
Otvaram vrata, očekujem neki krš i lom, ali sve normalno - leži, noge u zraku, knjiga u zraku, pitam što je.
Kaže: "Mamaaaaa, nećeš vjerovati, ja već dva sata učim iz udžbenika za SEDMI razred! Ali to nije sve. Ja sam TU knjigu nosila i u Rovinj prošli tjedan! Ja sam TU knjigu nosila i u školu! CIJELU godinu!!!"
Što da kažem, još sad se smijem. A opet - moje dijete. Kad joj nije bitno - nije joj bitno.
Ne zna čak ni područje koje se obrađuje.
Ali na koncu je dobila pet.

(Obje smo.)
- 20:16 - Komentari (7) - Isprintaj - #

01.06.2016., srijeda

Rečenica

Ima jedna rečenica iz filma Her koja me dotukla kad sam ga gledala, a nastavila je i dugo poslije.
Kaže: "Sometimes I think I have felt everything I'm ever gonna feel. And from here on out, I'm not gonna feel anything new. Just lesser versions of what I've already felt."
Bila je to u tom trenu najporaznija od svih ikad osviještenih poražavajućih "istina" o sebi.
Večeras, tri godine nakon, preciznije - tri godine i dvije knjige nakon... u kojima me demantirao vlastiti život, čitam Kureishija.
Kaže: "Nema tih godina koje su pošteđene snažnih osjećaja."
Pa mislim o svemu što sam (o moj Bože koliko samo) osjetila između tog filma i ove knjige.
I mislim koliko bi mi ista ta rečenica iz Jontzeovog filma u koju sam povjerovala onda... u kakvu sebe sam povjerovala onda,
i koju sam doživjela gotovo kao smrtnu presudu (brisati "gotovo"),
koliko bi mi, kad bih kojim slučajem večeras mogla povjerovati u nju, ista ta nekad okrutna spoznaja - pružila utjehe.
Ali večeras ja čitam Kureishija.




- 13:15 - Komentari (4) - Isprintaj - #

20.08.2015., četvrtak

TAMOSANACIJE




Samosanacije, u cijelosti nastale ovdje, izdale su me još jednom.
Drugi put - u Beogradu.
A s odmakom od dvije godine ja sam ista ona - uvijek druga ja,
spremna dvaput potcrtati... linijom od zapada prema istoku,
da su neki osjećaji spektakularni sveijedan put.

Danas je cmoljavo jutro u Zagrebu,
a negdje u Suzani Matić opet grebe Tessa K. koja hoće van,
trenutno potpuno ne-dva-smisleno sretna.

- 08:06 - Komentari (9) - Isprintaj - #

02.08.2015., nedjelja

Milina u Milni



Smilila se ljetu
nadi umilila
srce umirila
iz redova između
plima miline
slova mi se razmillila
otočkim miljama
Silna
ova
mliječ ženske riječi
milion isprepletenih snova
umilnog zova
vabi me k sebi
heklani milje od bijele čipke
što buđenje priječi
al' samo jedan san nježan
svilen
zamiluje mi tijelo
rame, leđa, dlan
svaki moj maleni dio
mliječnim svjetlom pokriven
mlad Mjesec je nadamnom
a ja milost molim
jer taj san
taj Mjesec
On mi je saliven
i kaže mi Mala
kaže mi mila
znam mlačno je jutro
doli mlitavo more
al' ja gledam gore
i mislim u sebi
mileno moje
miruj mi tu
ne dam te nikom
ni milom
ni silom svih drugih ti mijena
preostalih dana
što mlin ih već melje
jer kad i odeš
ja čuvam te stihom
a sad me pomiluj
k'o mlijeko uzavri
od zemlje zamijesi
zagrizi, skini
izvuci me iz mog slanoga mora
pa digni k sebi
u zrak rasplini...
jer ovo sad je
milina u Milni
- 07:24 - Komentari (6) - Isprintaj - #

19.06.2015., petak

Valna duljina svjetlosti

(u Dugoj Uvali)


Jednom
Dvoje i
Dvije tri
Boje
Duge
Jednog, jedne
Vala, žene
Najednom
Na jednom balkonu
Oboje
Njih oboje
I jedno dugo jutro
Duge sjene
Dugosnene mene
- 19:11 - Komentari (4) - Isprintaj - #

18.06.2015., četvrtak

Plejade

(Vlašići)



i mjehur od sapunice treba sidro za spuštanje
kažeš
ali ja i tako već mirno ležim kraj tebe
na izgužvanim dinama plahti
na dušeku duše
širom otvorenih okruglih zjenica na stoljetnom oprezu
širom otvorenih ravnih dlanova u prekinutom čekanju
beskraj pustinje je na njima
prelijep pejzaž s potpunim odsustvom čovjeka
nije trebalo prosijavati pijesak kroz skupljene prste
dok pješčani sat puni gornju polovicu
pričam ti o proročici koja te znala prije mene
a ti me gledaš kroz kristalnu kuglu mog oka
davno sklupčanu u oku oluje nad Saharom
ili dekorativnoj mećevi jedne kugle s umjetnim snijegom
koju sam zatresla tek tako
a već godinama zebem u njoj
kao latica nekog pustinjskog cvijeta
davno prezervirana u neprozirnom ledu
i svom neumitno jenjajućem strahu
ako ikada otopli - hoće li se znati sjetiti kako je mirisala

ili možda zauvijek okamenjena šarena zastavica
u prozirnom staklu izgubljene pikule iz djetinjstva
njezini skladno isprepleteni tonovi
njezina široko razvijena sloboda
okovana u onom najzanosnijem pokretu
koji će imati liniju mog osmijeha
i kada se njezin okrugli svemir okrene na glavu
kotrljajući se uzbrdo
pružajući na svestrani uvid ono najljepše što valjda ima
nedodirljivo, nedostupno i zarobljeno u sebe samu
vijore se u u tom osmijehu neisprane temeljne boje
kao da ni loša strana sunca nije prodirala do njih
a jest

nadviješ se nad mene
napraviš mi sjenu za lošu stranu sunca
sagradiš zaklon od mećave
dječak koji se davno igrao u pješčaniku
izrastao u drevnog muškarca
jedno izgubljeno zrno pijeska na tvom je obrazu
nisu ga mogle isprati ni sve bujice svijeta
jedna pikula na tvom je toplom dlanu
nije ju zatrlo vrijeme
miris tvojih predaka u mojim je nosnicama
dok ulaziš u beskraj po kojem su se drugi sudarali
ne moram ti reći - ovdje je oaza
znaš gdje sam jednom zaturila sjever
zauzdao si sve navigacijske zvijezde
zauzdao si i mjesečinu
trak svjetla koji bljesne iz tvog pogleda
dostaje za usidriti me u sva kupolasta neba iznad nas
- 20:52 - Komentari (2) - Isprintaj - #

17.06.2015., srijeda

Soba




Mjerimo ono što treba srušiti
Planiram
Ti imaš kvadrate
Ja – prostornu viziju
I ok, morat ćeš rušiti staro
Ali ja se pravim da nemam
Ama baš ništa ništa s tim
Pa ja samo vučem linije
Ovo su ti vrata
Tamo ti je voda
Evo, tu ćeš se napiti
Ovdje ćeš blagovati, gladan
S ove strane će ti ulaziti sunce
I nemoj dijeliti veliki prozor u dva manja
Izgubit ćeš svjetlo
Slažeš se
Kažeš ne želim da kamen glumi drvo
Slažem se
Ti i ja – mi imamo plan visokog
Prizemlja
Gledaš u njega pa postavljaš konstrukciju
Lakih pregradnih zidova
Ruke su ti vitki nosači
Umećem se između njih meka
Kao vuna u zidovima od knaufa
Nešto nam mora čuvati toplinu
A onda se obostrano obložim kartonom i sadrom
Tako ti imam po čemu pisati
Double-sided, a o istom
Sve dok ne odabereš prevladavajući pigment
Nemoj žuriti, zato
Kažeš mi na onoj ću pločici napisati tvoje ime
Smijem se
Ne vjerujem da još ne znaš
Da sam ja ova vuna, karton
Laki pregradni zidovi
Soba u kojoj već dugo živiš
- 15:29 - Komentari (3) - Isprintaj - #

15.06.2015., ponedjeljak

En-ten-tini

(brojalica)




En-ten-tini
Možda jesam tvoja
Al' što kad k tome nisam
I tvog uskog kroja
Ja grabim široko
Tražim jako puno
Raspredam u prazno
Do kraja i konca
Vrtim svilu riječi
Nježnost na vretenu
Al' me to ne priječi
Da te vrhom pikam
Kvarim sve u trenu
Mogu da se slikam
Kad slaba mi nada
Il' zarudi srijeda
Trese mi se brada
Dok tražim duboko
Jako plitko dišem
Durim se do petka
Pa undoam, brišem
Opet ispočetka
Nije scena rijetka
Da lovim u gustom
Ne znam stvari pustit
Jest kolače s guštom
Baš često mi teško
A nimalo lako
Nać' tipku „polako“
Grizem i ogrebem
Dok očima snubim
Nisi ti za mene
Što ak' te izgubim
Ajmo sutra ovo...
Ajmo sutra ono...
Nižem snove stalno
Do visokog broja
Moram posve drugo
Paziti na sebe
Nisam ja za tebe
Al' što kad kao prvo
Što kada sam tvoja
(Upadaš)


- 22:55 - Komentari (2) - Isprintaj - #

13.06.2015., subota

Ja sam ista kao i prije


Samo su sada možda neka druga vremena
Noću te stavljam na uho, kao školjku
Ne volim kad šutiš, a nisam sigurna da li sanjaš
Danju sam onda jednako nedospavana, baš posve jednako
Snena
Probudi se!, mislim u mrak
Ruka je tvoja moja slamka spasa
Doturi mi je sunce u zoru
Probudi te kroz rolete
A ja sam onda, tom zrakom, u tom danu
Spašena
Za stolom nam režem voće
Tvoje su usne četvrtine jabuka
Nikad ne skidam koru s njih
Sva tajna mog zdravlja
Svi okusi su u njoj
A ja sam, pa znaš i sam
Čak i u špricanim jabukama oduvijek prilično
Neumjerena
Gledam, prosuo si sve koštice jedne bezukusne dinje po podu
Ja sam zadnji mak na konac
I još - romantik na ovom svijetu
Mene si morao uloviti u zraku
I ne znam tko tebe tamo drži
Ali znam da sam u tom trenu
U istom jutru i drugi put
Spašena
Gutam južne plodove, samo sokova se sitim
I znam da ću ostati gladna, posve
Neutažena
Glad moja je trajna, zato nikad ne jedem
Ali sad barem više nisam
I teškom žeđi
Oslabljena
Ti kavu spremaš u mlijeku
Iskipit ću ti, ako me zaboraviš
Ja ti naprosto nikad ne smijem biti dugo na vatri sama
Ostavljena
Tvoje su riječi kocke šećera
Ne stavljam ga u svoju ovisnost o crnoj
Ali jedna je ipak u gorki vrtlog prošle srijede
Tvojom srebrnom žlicom
U zadnji čas
Ubačena
Znaš kupit ću ti nož za maslac, to ti nedostaje
I jesti ću s tobom kruh i u kineskom restoranu
Jer ja sam od tebe i metabolički
Promijenjena
Zbog tebe bih čak mogla zavoljeti slatko
Otvaraš sladoled da puca kao šampanjac
Dok se subota pjenuša gledam te kroz bijelo vino
Zanesena
Spoznajom o posve crvenom posve
Opijena
Jel znaš da grožđe pinot noira ima tanku kožu
Da je lakog tijela i osjetljivo na sunce
Da ga treba stalno čuvati
Pitam te, bez riječi
Tvojim vrućim dodirom nepovratno
Opožarena
Eto, vidiš da sam ista kao i prije
Da sam u posve iste dijaloge – sebe protiv sebe
Dok, kao, tebi govorim
I dalje nerazmrsivo
Zapletena
Ja sam ista kao i prije
Ja sam u tebe baš posve jednako
_________________
- 07:04 - Komentari (7) - Isprintaj - #

01.06.2015., ponedjeljak

Kad si to najednom postao tako velik Davide



Kad si to najednom postao tako velik Davide
I koliko puta do sada
Povukao si na tatinu stranu visokih ljudi
Ali stopalo ti je već dugo dulje od njegovog
Gledam navečer u te cipele broj 46
Ostavljene na hodniku
I mislim kako sam tvoja malena stopala stavljala
Na svoje kapke
Poput obloga pred spavanje, davno
A dok je sva priroda spavala, zimus
Tvoje su noge začahurene u nogavicama Mustang traperica
(na koje si se jedva dao nagovoriti)
Postale – muške
Vidjela sam ih neki dan, dlakave
Virile su iz prošlogodišnjih bermuda koje si prerasao
Pravila sam se da su mi poznate
Ponašala sam se kao da to nisu dva nova stanara u kući
Na koja se sad moram naviknuti
Onako kao što se navikavam i na tvoj novi glas
Zbog kojeg mi je žao da češće ne pjevaš uz gitaru
Dok sviraš iza vrata svoje sobe
I pritišćeš žice dugim prstima visokih ljudi
Povukao si na tatinu stranu, kažem
A onda opet, tako si mršav
I tvoja je konstitucija nažalost ipak moja
Nismo trebali odustati od plivanja, ali što kad si ti više volio nogomet
Znao si uvijek što hoćeš
Pa po tome zapravo i nisi moj, ti si oduvijek svoj
Ali svejedno, reci mi, kada si postao ovako velik Davide
Preko noći, jasno je, ali koje točno
Vjerojatno jedne od ovih kad sam zaspala prije tebe
Jer me svladao umor
A ti si još dugo bio budan
Ili je to ipak bilo po danu
Onaj dan recimo kad sam shvatila da te moram prestati odgajati
I da od sada nadalje mogu jedino razgovarati s tobom
Ili onaj, nedavno, kad si me posljednji put posramio
Onim što si rekao
I ostavio me bez teksta
Jer si itekako ti bio u pravu
Da, vrlo vjerojatno je to taj
Taj ili onaj još nedavniji – kad sam shvatila da sam zapravo ja mala
Pa bolno strepila hoćeš li me moći vidjeti
Iako – ja u sebi ipak navijam za onaj kada si me prvi put podignuo s poda
Umjesto pozdrava
Kao da sam ja tvoje dijete
Ili vrlo sličan, u kojem si me prvi put cmoknuo s visine
Nakon što me, baš jako dugo, nisi cmoknuo
A pogotovo ne u javnosti
Možda si postao velik negdje vani na ulici
U to bih se skoro pa kladila, neki dan te nisam prepoznala dok si mi išao u susret
Ili posve suprotno – sam u kupaonici, kada si se prvi put zaključao u njoj
Ako rasteš pod ključem i mlazom tuša – nemam niti jednog dokaza za to
Kao ni za bilo što drugo
Jer ti se izmičeš mom fotoaparatu otkako više nisi mali
Najmlađa tvoja slika skoro je tri godine stara
A ako te nekako i ulovim u kadar, ti je poslije obrišeš
A ja ti onda govorim koliko je to djetinjasto
Nisi fer Davide
Dok šutiš i ostavljaš me
Da razvijam svoje teorije s druge strane sobe u kojoj dugo gori svjetlo
Kupaonice
S ove strane izlaznih vrata u svijet
Ili još gore – da rješavam tu teoriju ljubavne zavjere – uz tebe
Naslonjena na tvoje špičasto rame, dok gledamo neki film koji nam se oboma sviđa
Ili te vozim, a ti sjediš na mjestu suvozača, u koje si se jedva ugurao
Presavijajući se opasno po pregibima zglobova
Koljena su ti do brade dok tako sjediš, izgledaš gotovo smiješno
Mijenjaš glazbu i škrto mi odgovaraš što je bilo u školi
A onda mi prodaš neku "foru" zbog koje si zavidim na tebi
Nije fora Davide, ne budi škrt, reci mi, kad
Večeras ja sam uvjerena da je to bilo danas
Ti mirno spavaš i nemaš pojma da sam te ulovila u savršenoj slici
Zauvijek
Nisam je uspjela snimiti
Ali na njoj se dobro vidi i to da ti opet moramo kupiti nove traperice
- 08:35 - Komentari (3) - Isprintaj - #

13.04.2015., ponedjeljak

Žao mi je, ali više ne plačem

...



Žao mi je što ne znam biti tužna s tobom
Što ti zapravo nisam napisala veliku pjesmu
Što sam tako brzo zaboravila kako se gradi spomenik ljubavi
ni iz čega
A još uvijek ne znam kako se gradi iz nje
Što nam nikad nisam izmišljala bolju istinu
Što sam izgubila i bogomdani talent za dramu
Pa nas ni jednom nisam približila kraju
koji bi nas morao pridobiti na bolji početak
Što ne bježim
Što ne nasrčem
Što ti skroz nesportski „puštam“
Žao mi je i što noću ne gledam u tvoje lice
Što kraj tebe spavam mirno
i sanjam kao svaka normalna žena
Što svoja jutra ne čuvam kao tigra na svilenoj uzici.
Što apsolutno ne želim da me razumiješ ili nedajbože – shvatiš
moju bajku
Što nisam poželjela da mi napišeš pjesmu zbog koje ću si zavidjeti
Što najviše volim kad mi kažeš da sam bedasta
Što mi je flah ravno to da pojma nemaš što se krije u zečjim rupama
i na ceremonijama ispijanja čaja
Što mi je ravno i da sam ja sve manje na svoje brdo tkana
pa više ne lutam šumom sama samcijata, masu suptilna
i uvijek spremna na vatru iz sedam zmajevskih glava
Oprosti što ne pridajem značaj tome da sam spustila ramena sama od sebe
i dozvolila da me zagrliš
Oprosti što ti se nisam otimala ni kako bog zapovijeda
niti koliko je red u mom neredu
Što sam se tako lako dala nagovoriti da jedem više, a pišem umjerenije
Što se svejedno nisam dovoljno udebljala da bih bila tvoj tip
Što nikad s tobom nisam pomislila - „nikad s tobom“
Što nikad nisam pomislila ni - „samo još ovaj put“
Što eto ni s tobom nikad nisam pomislila - “zauvijek"
Eto, žao mi je da sam podbacila
Ali najteže mi pada
Što se i naokolo moram opravdavati i ispričavati
Pa reći
„Žao mi je, ali više ne plačem“


i još... nešto o mom srcu
- 13:25 - Komentari (7) - Isprintaj - #

13.03.2015., petak

Okidanje

Pa eto...
Nije bio ruski rulet.
Druga knjiga.
Drugi pogodak koji me učinio sretnom.





...

- 08:11 - Komentari (10) - Isprintaj - #

22.12.2014., ponedjeljak

Score



imaš toliko i toliko godina
i "volim te" kažeš dvaput u životu
pa računaš na abakusu svojih prstiju
i praznih ruku položenih u krilo
kako je to - skroz ok
i procjenjuješ da je upravo toliko bilo pošteno
i dovoljno
i fer
a u krajnjem slučaju više od toga ne bi bilo ni pristojno
k tome ta brojka vjerojatno svjedoči i o tvojoj ozbiljnosti
o tvojoj - nipošto frivolnosti
o značaju koji daješ riječima
koji stavljaš u njih kao što se sjeme stavlja u plodnu zemlju
kao što si nekoć polagala nadu u neke ljude
a svoje lice u rukav muške košulje davno
i držiš jako do tih svojih izgovorenih riječi
ne diraš ih, ne remetiš ih
i ne konkuriraš im, zaboga
jer vrijedne su ti
tako jednako rijetke kao grom koji udara u iste koprive
... dvaput
a nisi uopće shvatila da vrijednost nije u njima
nego u tvojoj devaloriziranoj sudbini koju si u njih pospremila
(a sve samo zato jer si je htjela izbjeći)
pa si onda do daljnjeg zatvorila ta zvučno izolirana vrata
s dva okreta ključa
jer računaš:
dva "zauvijek" bi trebala biti dovoljna za jedno - "nikad više"
i ni na tren nisi pomislila da kad ćeš taj sef (možda) ipak otvoriti
jednom,
da će jednom (možda) biti i - prekasno
za 100 godina samoće
za 100 godina jedne te iste nesanice
a čak ako to na tren i jesi pomislila
ti si ipak jedna gorda, a ne gorka princeza
pa si gotovo ponosna na tu svoju malu brojku
da, gotovo si ljubomorna na nju
jer ona je dokaz tvrde konstante tvoje "iskrenosti"
koju umećeš u svaku prejednostavnu jednadžbu
dok jedan i jedan jako mukotrpno zbrajaš u par
koji bi trebao biti nedjeljivo dva

imaš toliko i toliko godina
i "volim te" si rekla dvaput u životu
i može se vjerojatno i tako "zauvijek" i "nikad više" sretno živjeti
može se, kažem, ne pitaj me kako znam
ali ti...
ti jednog jutra shvatiš
da sve to... čitava ta jedna komplicirana prosta matematika
uopće ne ovisi o tebi nego o onom drugom
i upravo tog jednog jedincijatog jutra ti
jer ne možeš birati
jer nije ljubav do tebe... do njega je, kažem
zauvijek pokvariš svoj genijalni score od komada dva
(prije nego pijetlovi zakukuriču... treći put)

ne samo poljupcem
- 08:17 - Komentari (11) - Isprintaj - #

07.10.2014., utorak

LICE SNA





Istresla sam san uz vjetar jutros
Kao ručnik otezao od slanog pijeska
Vratio mi se u naspavane oči
Sasuo u lice
Uvukao u linije koje je obgrljeni jastuk
Ostavio
Na mom obrazu
Kao crte na žalu
Kada se more povlači
U sebe

Istresla sam san jutros
Uz vjetar
Vratilo mi se
Milion zrnaca pijeska s mog spruda
Plaža na kojoj sam se igrala kao dijete
Obala na koju su se nasukali mornari
I jedno zrno
Na koje sam se ja nasukala
Čije crte sam zaboravila


- 14:51 - Komentari (12) - Isprintaj - #

06.10.2014., ponedjeljak

ZABORAV VJETRA



Jak mi se vjetar noćas upleo u san
Morska oluja
Bjesnila je u malom stanu
Koji je bio moj dom
U kojem nikad nisam živjela
Ali tu sam godinama bila sigurna
To znam dobro
A sad se ljuljao kao gumeni čamac
Kupljen nekad davno
Nekoj objesnoj djeci koju su nam povjerili
da se na njemu zabave
dok ne proplivaju
Djeci koja nisu bila ni tvoja, ni moja
niti naša djeca
A ti si sad taj gumenjak izvadio
iz svoje konobe pa bacio
U more
Da ih udobrovoljiš, da ih umiriš nedorasle
Ili iskupiš svoj stari neiskorišteni neispucani godišnji, možda
A da uopće nisi pogledao kut
neba u kojem se gomilaju oblaci
A da si zaboravio da su baš sva nerazumna djeca
koju ti i ja nismo imali
davno proplivala
I više se ne utapaju u meni nošena strujom i željna tvojih dodira
Da si zajedno s vodom izbacio i bebu iz kade
Zašto si onda uopće došao, vikala sam
I vikala sam ne želim te vidjeti
Odgrizala sam te riječi od sebe
Gladno
Pa iskašljavala u nesažvakanim komadima u vanjski mrak
Nije bilo galebova da ih preuzmu
Bacala sam ih u vjetar
koji je divljao
I u kojem je uz zemlju polegnuo baš sav oprost ovog svijeta
Rekla sam odlazi, odlazi zauvijek
Pa se okrenula
Da ne gledam kako izlaziš iz mog broda
I odnosiš sa sobom tek svoj zaprepašteni izraz
Onog djeteta koje se ishitreno ponadalo
Smetnuvši s uma da je muškarac
S licem mladca koje je ostarilo
Pa nisam vidjela kada si izašao
Ali osjetila sam
Cijelo nebo se smirilo tronuto
Mislila sam kako bi ga nekad utišala radost tvog povratka
A sada me poput munje svom snagom udarila ljubav
koja je utekla iz mene
I legla sam na palubu i plakala
Jer nisam te više voljela
A onda sam se probudila ovdje posve mokra
U svom brodu od izvaljane posteljine
Tijela potpuno iznurenog
Izmučenog olujom
I sjećam se dobro
I mog stana i one palube i one djece koju nismo imali
I sjećam se i tvog lica koje je ostarilo
i znam da je jednom bilo moje i da
sam ga ludo voljela
Jedino
Jedino ne znam tko si ti
Tko si
Ti?





- 13:33 - Komentari (8) - Isprintaj - #

05.09.2013., četvrtak

SUVIŠE


Rekla sam: "Izbaci uljeza, Tess." Ona je onda posegnula je za jednom, a ja sam i opet teško uzdahnula:
"Baš nikad nećeš naučiti dovoljno da bi sljedeći put znala bolje. Ne tu, blesso... "

...
Vaništine olovke. Ogriješila sam se o svaku pojedinu. Demantirala sam ih životom od prve do zadnje zadnjicijate.
Ali jednu... SUVIŠE puta.






nikad ne volim imati neki nevažeći dio sebe ostavljen i zaboravljen negdje;
e-mail adresu koja više "ne radi", neposlano pismo, nedovršeni rukopis, traljavu vezu.
takve stvari ili odmah "ubijem" ili forsiram kraj... kao roman rijeke.
jednom davno mi je netko napisao: "Tessu ne možeš ubiti u sebi."
bilo je to toliko davno da ne samo da nije bilo u ovom životu, nego kao da nije bilo ni u jednom mom.

vjerojatno je bilo u njenom.

...
ovo mjesto... na kojem me crpilo srce; iscrpilo se.
pitali su me nedavno, o ovoj priči koja je sama napisala svoj kraj: "da ti je netko rekao da ćeš prestati pisati na blogu, da li bi povjerovala?"
rekla sam: "od svih stvari u koje nisam vjerovala, u tu sam nevjerovala s najviše vjere."

ne znam. nije ovo neka "teška" odluka.
najveće promjene i tako se nikad ne dogode u nekoj noći teške odluke.

niti mogu ubiti Tessu van sebe.

ali trenutno... sve moje SUVIŠE je negdje drugdje.

i samo moje.


namjesto uobičajenog potpisa... S.M.
- 11:06 - Komentari (9) - Isprintaj - #

25.08.2013., nedjelja

Koliko trebaju biti duboki...

temelji kula u zraku






Pisalo je: "Opišite sebe u jednoj rečenici."
"Kule u zraku, al fino dizajnirane", napisala je.

...
Prave krovne grede na stranu... nastranu, ali i temeljenje nekom kozmičkom greškom jest moja struka. Jer ponekad se osjećam kao u mećavi u njoj.

Pa ono što me sledilo nekidan. Javna je stvar da kaskam za propisima kao i za pravim gumama, pa ustvari uvijek vozim krive... i gume i propise, ali kozmičkom srećom (ima i toga) imam dobre ljude oko sebe koji me poznaju baš duboko ... do razine temelja, pa me onda obavijeste da je stigla zima ili se promijenio neki propis u onom što je moja struka. (Vokacija je oduvijek nepropisna i negdje oko razine krovnih greda) No da skratim: strukovni propisi su se prošli mjesec promijenili i golim dekretom se u vrijeme globalnog zatopljavanja dubina smrzavanja povećala za dvadeset posto. Eto! A tako onda i minimalna dubina temeljenja. Jednostavnim jezikom (a mogu ja i to) - sloj leda od srpnja prodire dublje. Smrznula sam se kad sam to čula.

Ipak, čim mi je krvotok proradio znala sam da ću i opet imati neki nestabilni tekst na tu temu i da će mi vjerojatno i ova, (pravno utemeljena ?!?) metafora - doći glave. A onda sam vidjela da se sve već dogodilo. I da se i moja klima s godinama mijenja.

Kad bi mi danas dali priliku da se opišem u nekoliko rečenica (jer ja uvijek tražim više nego prošli put), rekla bih:

- Kad se ja jednom smrznem, kad se jednom zaledim... ono što se vidi je tek vrh ledene sante. Ali led je i onih nevidljivih uronjenih osamdeset ili koliko već posto. Pa tko želi sa mnom nešto graditi... mora zbilja jako duboko temeljiti.
A ja ću ga uvesti u najtopliju zamislivu mećavu. Iz koje neće poželjeti izaći.



tessa k
- 22:40 - Komentari (9) - Isprintaj - #

22.08.2013., četvrtak

Đavo te odnio!

(me, myself i ostale paranormalne pojave)






Ono... pitam se već danima:

Mislim, što ovo tebi treba?
Što ti treba da sjediš ovdje i koristiš svoj godišnji za svoju samoću, namjesto da ispuniš - nečiju, zašto ga koristiš za svoje privatno ludilo, ti - kojoj se toliko javnih ludila uvijek nudi, ili kad već ne to, ali što onda nisi kao sav normalan (drugi) svijet na plaži, a mogla si biti, nego si se polomila... nego si se satrala da se čim prije vratiš, i sada namjesto da roniš pod suncem, sjediš zalijepljena za ekran pod mjesecom, pa roniš tu po sebi... na dah i na uzdahe, i pitam se i opet, po milijoniti put, zašto je i taj đavo pisanja u meni, mislim kao da mi nije dovoljno onih tristoinešto vragova što mi iz nemira vire... što on nije negdje na lokaciji "daleka mu kuća", nego je oduvijek tu u mojim kvadratima i iskrižanim A4 formatima
(i ne, ne razumijem svoj rukopis, nečitak mi je skroz, nikad ga neću razumjeti, nikada... da ga još 43 puta promijenim),
i sve se ja to nimalo duboko pitam, nego onako... "Reci, da te čujem, đavo te odnio!"

Ipak, maloprije sam ostala bez ciglog upitnika, pa tako i tog. Maloprije sam čak iscrpila i standardnu proliferaciju trotočki. Maloprije sam stavila točku.
(.)
Pa sad samo da još jedan do dva uskličnika ispucam:

Gotova sam! Sve sam ih napisala!

...
Jedna je držala palac u zraku, jedna ima koraljne ožiljke od uklonjenih nevusa na leđima, jedna je pokušavala izvući metafizicki zakljucak iz toga što ono jednom nije imala kemiju s fizički zgodnim doktorom, jedna noću savija svoja pisma u fitilj, jedna najviše pamti one muške ruke s kojima je obarala riječi, jedna može trčati bez gležnja, jedna zna ljubiti bez čovjeka, jedna je sastavljena od slomljenih zagrljaja, jednoj je davno nježno istetovirana tišina na lijevom ramenu, jedna se riječima uvijek cilja ispod pojasa, a precizno promašuje u vitalno središte, jedna prebacuje sve svoje predaje... a i predaje o sebi – s jednog na drugo podložno koljeno, jedna je sva od svog rebra, jedna je rekla: - Ja sam ti damaged goods. "Ti si najljepši damaged goods na svijetu", rekao je on.

...
Jučer, kažem mlađem bratu koji se redovno pojavljuje u svim mojim tekstovima iz teorije zavjere kućne tehnike, i drugim paranormalnim fenomenima:
"Znaš, gotova sam."
Kaže: "Znači, imamo drugi SF?"

Mislim da neko vrijeme neću moći iscijediti ni slova.
A taman sam bila zrela za napisati ljubavnu pjesmu. Eto...
Nikad sreće.

tessa k


- 07:27 - Komentari (4) - Isprintaj - #

20.08.2013., utorak

Mala, zabranjujem ti srca!

(ljetne kronike)

Jednom davno, napisala je:
Bluram po uspomenama vješto. Neke ni majka ne bi više prepoznala... ni muž, ni ljubavnica, ali meni je uglavnom svejedno; te nisu moje. One "moje"... njih jedino uporno oštrim. Sve dok se ne porežem.

...
Trenutno zblurano i opet mislim kako je N. divno crtala još kao djevojčica – mislim sva ta njena sunca koja imaju ili potiljak ili osmijeh… ali kako je onda krenula u školu i tamo počela kopirati druge djevojčice kako crtaju, i kako se najednom sve počelo šareniti od tih "srčeka", i kako sam ja onda bila na najboljem putu da joj zabranim srca... dekretom, jer čak bi i one dobre crteže upropastila njima.
I mislim još kako sam samu sebe pitala često – Tko će meni lupiti neki takav dekret? Da lijepo lupi šakom po stolu, muški... muškom šakom lijepih prstiju, pa mi kaže (strogo):
"Mala, zabranjujem ti srca!"
Jer takvog bih možda bila poslušala.
Svejedno, nikad ne brišem među uspomenama ništa. Jer mislim: – Što je, tu je, odnosno... što je napisano, napisano je.
Zblurano ili naoštreno.

Sa srcem il' na njemu.

...
U ovim pak ljetnim kronikama neka ostane zblurano to da srce trenutno radi sasvim pristojno, ma kako nepristojne one bile.
Ali koja sam uvijek muku mučila sa smajlijima... jer oni su, mojbože, bespolni, pa još monovolumeni... širokih lica... koja nisu čak ni srcolika, a ja sam od potpuno drugih oblika iz nestandardne opreme, u jednu i pol sebe labavo sklepana (vidjeti tekst odispod op.a.)... eto - nisu me išli smajliji nikako. Nikada.
Pa i kad sam se jako trudila kopirati druge djevojčice, u ovoj dobi jako poodrasle žene.

Ipak, u posljednje vrijeme već od ranog jutra njima bilježim svaki svoj novi dan. I na najboljem sam putu da si kažem:

"U redu je mala. Nastavi samo! Može se i tako biti sretna“





tessa k

- 10:58 - Komentari (6) - Isprintaj - #

19.08.2013., ponedjeljak

Neće mi uspjeti




Rekao je: "Zaboravit ćes jednom sve ovo što ti sada tako puno znači. Zaboravit ćeš i ovu sebe."
Rekla sam: "Neće mi uspjeti. Ja sam sve to pretvorila u priče."

Jedna je držala palac u zraku, jedna ima koraljne ožiljke od uklonjenih nevusa na leđima, jedna je pokušavala izvući metafizicki zakljucak iz toga što ono jednom nije imala kemiju s fizički zgodnim doktorom, jedna noću savija svoja pisma u fitilj, jedna najviše pamti one muške ruke s kojima je obarala riječi, jedna može trčati bez gležnja, jedna zna ljubiti bez čovjeka, jedna je sastavljena od slomljenih zagrljaja, jednoj je davno nježno istetovirana tišina na lijevom ramenu, jedna se riječima uvijek cilja ispod pojasa, a precizno promašuje u vitalno središte, jedna prebacuje sve svoje predaje... a i predaje o sebi – s jednog na drugo podložno koljeno, jedna je sva od svog rebra, jedna je rekla: "Ja sam ti damaged goods"

"Ti si najljepši damaged goods na svijetu", kaže on.





(ovo gore... to je najljepši poklon na svijetu)


Postoji ravna linija gdje se dotiču nebo i zemlja.
Gledam je upravo, svako moje jutro ovdje je o tome.
Od svakog pojedinog bi se dala napraviti jedna pristojna slika s poštenim izlaskom sunca.
Postoji druga linija u kojoj se dotiču nebo i zemlja pod mojim kostima.
Svako moje jutro ovdje je i o tome.
Od svakog se prepravlja jedna nepristojna priča.



link


- 10:59 - Komentari (3) - Isprintaj - #

16.08.2013., petak

VISOKI YARBOL

(ljetne kronike)


Svako jutro na putu do butige ugledam bar jednu jahtu koja ponosno nosi nikad upotrijebljenu inacicu mog imena. Ja se nisam potpisivala sa Suzy ni u predpubertetu... razmisljam, pa di cu sad... u jeku istog. Svog, ali i dice mi.
Recimo... jucer je po jedno od moje posvojene ljetnje dosla mala iz mista. S pundjom na glavi i kosarkaskom loptom pod rukom. Mali se prvo prepa, ali onda su nestali na dvi ure.
"I kakva je Lucija? Jel pametna?", pitam ga poslije. Ono klasicno - "Jel lipa?", to naravno ne pitan.
Prvo: klasicno je prelijepa. Imam i ja oci. Drugo: povremeno se i na moru igram odgoja. Odgovara: "Pojmanemam. Kako to mogu znat'?"
Smijem se jos i sada, na svom putu po mlijeko, za dicu koja su sve manje "od mlika."
Vidim je - "Suzy". S visokim jarbolima ovaj put. Visoki tamni neznanac kojeg sam jucer uspjesno pokazala u pantomimi... u manje od tri minute, mahne mi. Kaze "Hey" na engleskom. Odmahnem mu s "Hej" na hrvatskom. Razumijemo se on i ja. U butigi zato ne razumin nista. Ka i uvik, vrtin glavon i cudin se cijeni luka kad ga se jednom prevede u otocku kapulu.
Kasnije, dok je s tek nesto jako nategnutih suza gulim na svojoj terasi, a ljuske padaju po djecjim ispisanim papirima, vidim da su me dica u predpubertety... koja me zele isprepadati sa "Srest ces visokog tamnog neznanca", (ali me ipak ne poznaju dovoljno, pa eto - fale) i ne daju se impresionirati od u srcu ljeta, "milo za drago" zadanih "Orkanskih visova"... vidim da su me ona nocas pisala s "y" na iscrtanim zemljovidima svoje nove igre, koju smisljaju vec danima, zivotno jos uvijek potpuno liseni znacenja - fjake.
Ta ce nas igra, uvjeravaju me, uciniti bogatima, a sve jahte u nasoj marini smijesnima. A o kapuli valjda da ne govorimo.
Ipak, ja govorim bas o njoj, pa dok eto standardno vrtim neki svoj film u glavi... koji nitko ziv ne bi ni preveo, ni pogodio, niti objasnio u tri zivota, a kamoli u tri minute, i dok tako ovdje standardno nategnuto placem - ni suzna, ni Suzana, vec ipak Suzy... nad tom kapulom nad cijom sam cijenom jos maloprije vrtila glavom, u glavi - kapituliram.
Kazem si - racunaj neprocjenjivo. Plus visoki yarbol.

link

tessa k


- 07:06 - Komentari (4) - Isprintaj - #

13.08.2013., utorak

Opet drinim krive prave





Od predugog stajanja "zaspu" mi prsti. Utrne glas. Kad se zaboravim u nekom tekstu - patim. Prije ili kasnije morat cu se izbaviti, znam to - ne volim nigdje ostaviti neki nevazeci dio sebe, pa ni u prici koja je zanijemila. Ali za svaku pricu, postoji samo jedan ispravan glas, sve drugo je samo buka i kloparanje, a od svih koji se meni nude, a nju svojataju... ja moram zajahati bas njega, tog jednog... poput vala, da bih dosla do sebe. Ili to ili - pisati kuci propalo. Dugih nacina nemam; ja jos uvijek ne znam da imitiram sebe, a i strah me toga jako, uvijek postoji realna opasnost da cu ustvrditi da ipak imam srece, jer se cak i tako ne razumijem.
Moj je posljednji glas dugo bio eho tisine. Pustila sam ga u jednom trenu zaigrana zivotom i ne brinuci previse, bas kao sto smo, djeca, ljeti pustali nasu papigu da leti. Dozvana nasim sitnim glasovima koji su cijepali sumrak, vracala bi se s iskustvom jos vece slobode u uvijek otvoren kavez koji bismo pruzali nebu. Godinama. Osim jednom. Eto, tako je bilo. Dvaput. Lakomisleno sam pustila citav jedan glas, jer sam, mozda, u zagrade utjerivala tek jos jedan san. Ili tako nesto. A onda sam dugo stajala praznih ruku. Tog ljeta osamdesete i ovog dvijeitrinaeste, u cijem medjuvremenu sam zivjela neke zlatne kaveze i cesto pisala o pticama. Ono jednom, nisam uspjela dozvati svoju tigricu. U kolovozu dvijeitrinaeste pokusala sam jos jednom. Izvukla sam snop ispisanih papira, savila ih u trubu i dozivala se bezglasno, cijepajuci zvukove morskog sumraka svojom tisinom.
Jucer, otvorila sam si vrata jedne price koja je zanijemila i drzala je u ispruzenoj ruci. Njen glas... Vratio mi se nocas s iskustvom jos vece slobode. Glas prvog reda. I bacio me u moje neuredne redove. Jutro me naslo na terasi, kako jasem na krijesti tog samo mog vala. Opet drinim krive prave. I znam kako dalje.

tessa k



- 09:10 - Komentari (5) - Isprintaj - #

11.08.2013., nedjelja

Dvaput





Prosli sam put evo bas ovdje, otela seriju silueta potpuno nepoznatoj zeni. A onda sam joj pokazala te slike. Poslije sam napisala: "Mislim da sam u sebe zaljubila jednu Ruskinju. I ako to nije pogresan put od mrtvih ruskih pjesnika, uistinu ne znam sto jest." No eto... cudni su putevi ljudski, a zenski jos cudniji: dvije su godine s dvije razotkrivene lazi, dva u moju korist preokrenuta razocaranja, dva prorocanstva o istoj osobi... jedno jos uvijek u procesu, dvoje djece gladne svijeta... vlastite, plus jos dvoje... sezonski posvojene, dva sata voznje iza auta dvoje prijatelja, dva za jesen odgodjena susreta... bili potrebni za snimiti drugi zalazak sunca na istom mjestu. One prve fotografije koje sam ukrala zeni koja nije znala da postoje ljudi koji mogu uzivati u tebi, a da te i ne pitaju za dopustenje... njih su poslije krali od mene bar dvaput. Pa sam ovu fotku ispucala tek tako, iz iskustva osobe koja zna da se povijest ipak ne ponavlja. Niti jednom. Ne moze se dvaput zagaziti u istu rijeku, zaljubiti u istog covjeka, niti ispricati savrsenu pricu na ruskom, kad ne govoris taj jezik. Neke ti se stvari ipak omaknu samo jednom. Pa sam s odmakom od dvije godine, ja ista ona uvijek druga ja, koja trenutno sve manje svjedoci izlascima sunca, ali zato je spremna dvaput potcrtati... linijom od istoka prema zapadu, da su neki zalasci sunca spektakularni sveijedan put.

(A tko mi to prevede na ruski... e zbog njega cu biti spremna malo lazirati i povijest. A ta je bas neka.)

tessa k


- 19:43 - Komentari (2) - Isprintaj - #

26.07.2013., petak

Točno ona

ako dođeš u šumu bez usana, neću te dirati
ako dođeš u šumu bez usklika, neću te dirati
ako dođeš u šumu bez prstiju, bez lišća... neću te dirati
i vlage humusa da nema, neću te dirati
ako dođeš u šumu plačljiva, neće ti pomoći
ako utrčiš u šumu i istrčiš iz šume, i šuma istrči iz tebe
obećajem, neću te dirati
ako ispunim obećanje, šuma najesen neće šumom biti
ali nisam joj dorasao.








„Inače sam se manje više spakirala. jedva čekam da odem, a onda jedva čekam da se opet vratim - jesen će biti moja. Preostalo je još samo nešto za izgovoriti s dubokim uzdahom. Pa sam rekla:- Ja sam točno ona koju sam ti pokazala, ali nisam za tebe.
Poljupcem u obraz zanijekala sam istinu. A onda su me tri buđenja pijetla nalazila u lošem stanju. Uvijek to radim - ostavljam ljude, a onda patim jer u njima nije bilo nešto vrijedno neostavljanja. Trebala bih napokon naučiti upucati osvrtanje s leđa. Trebala bih naučiti upucati žaljenje. Trebala bih napokon savladati tu maniru: - Eto, toliko. Cmokić, bokić.“
...
S odmakom od godinu dana jedva čekam da odem, a onda jedva čekam da se opet vratim. Pakiranje ostavljam za navečer; nemam nikakvih vrijednosti ni teških stvari za staviti na dno, moje vrijeme opet kuca s mjesta na kojem je sve moje. U srcu ljeta jesen mi već pripada, ne osvrćem se… ostavljam čitav jedan veliki grad, ali ne i ljude u njemu, istinu niječem uskraćivanjem poljupca.
Ja sam točno ona koju još nisam pokazala.

(Eto toliko. Cmokić, bokić.)


tessa k



- 15:16 - Komentari (3) - Isprintaj - #

22.07.2013., ponedjeljak

"I sad mi došlo..."

noć je, pola dva, crtam barku.
imam lijepo pero, preplatila sam ga i sad mi došlo.
krenula sam od krme, iako nije po pravilu,
no nije nužno da moja barka mora zadovoljavati pravila.
prilagodit ću mu more."
(Silvija Šesto)








Ja ne crtam brodove. Tek se mjesecima pokušavam riješiti ovog Silvijinog. U tu svrhu - ispucavam fotografije u njega. Ili ga prepisujem, s vrha do dna... sebe. Zadnji stih uvijek potcrtavam dvaput. Drugi put - s desna nalijevo, kao netko tko se gledanjem unatrag pokušava prisjetiti... kao netko čiji živi jezik je umrtvio riječ - "prilagodba". No danas bar znam s koje se strane crta brod, mislim. Ono što još znam je da nikad o sebi ne znam dovoljno da bih bila u sposobna pomoći drugim morskim nevježama. Jer eto - većina me oduvijek pita nešto drugo. A to je opet uvijek isto. Pitaju me: - s koje se strane prilazi ribi? A ja eto to ne znam. Mislim... utrobu si oduvijek vadim sama... dok crtam svoje aktove - ni od glave, niti od repa, nego od još brujave sredine, ali ovo s "prilaženjem", e to - ne znam. Pa ih zato uglavnom upućujem da radije - bježe.

Noćas umorna i poslije kontinentalne riblje večere, u pola dva i jer mi je "tako došlo" - sama sebi uteknem k Vesni Parun. S njom sam jako komotna; ta je naslikala svu silu mojih aktova. Pa tako jučer recimo čitam: - "Moj jezik je operajio, oljuskavio, posrebrio se. Postao riba. JA RIBA: začarana čarobnica. Poezija, koju je progutala nemilosrdna riba nazvana čovjek. Ili riba sam, i ništa ljudsko nije mi strano."
I mislim - da, to je to: ja sam riba, horoskopska... i na sve moguće načine, ja sam riba i ništa ljudsko nije mi strano. I to je tako kako god da me načneš... od glave ili repa.
Ja sam riba i prilagodit ću si more.


tessa k


- 14:59 - Komentari (2) - Isprintaj - #

19.07.2013., petak

Bullet proof

ili... kako se smjestiti se u svoje okvire







Birala sam sunčane naočale danas, i u pola procesa
u kojem smo ja i ona druga ja sučeljavale svoje nakrivljene vratove i koketne poze
- čas tako pune međusobnog predbacivanja, čas pune ženskog suučesništva...
prodavačica je izvadila jedne i najozbiljnije rekla da te možda i jesu nešto skuplje,
ali su im stakla zato atestirana na metke.
Još prije tjedan dva pogledala bih je s boldanim lebdećim uskličnicima iznad glave.
Ono kao; "O očemu ti to?".
Međutim s pozicije trenutka koji ima history recentnih zbivanja,
a u kojima moji večernji izlasci u grad osim u standardnim ljetnim kronikama jedne neizvjesne,
završe opisani u još nerazumljivijim spisima policije, osiguranja,
te (kao točka na "y") nečemu što se zove "Povijest bolesti"
- samo sam posegnula za njima i rekla: - "Koliko?"

...
Poslije sam u svojim starim dobrim ženstvenim okvirima i dugoj suknji
frajerski koračala prema jednoj kavi i mislila;

- Ne treba mi to. Ja sam i tako izvan svih okvira.
I potpuno "bullet proof".



tessa k


- 06:32 - Komentari (4) - Isprintaj - #

15.07.2013., ponedjeljak

Svaka sličnost pogibeljna

Glavu gore...
(Anatomija suvišnog)






Jučer oko ponoći stajala sam pred hotelom Jadran... posve uredno u svom kokpitu i čekala da auto ispred mene skrene lijevo. Auto iza mene kojeg je, poslije će se pokazati, vozilo lijepo, plaho i smušeno muško biće... sedamnaest godina mlađe, zabio se u moj svom silinom: jak trzaj u tankom vratu, radio bez glazbe s pola metra izvučenih crijeva žice u mom krilu, sve standardne zvijezde na nebu, ali koliko tek neotkrivenih - čudo jedno, pa onda slabost, "tko sam, što sam", istovremeno mučnina i "lijepo mi je ovdje", pritrčavanje ljudi koji brutalno razmiču moje tek iskreirane zvijezde nad ničijom zemljom kojoj sve više pripadam tu pred hotelom Jadran, prodor njihovih glasova kroz zvučnu kulisu moje glazbe... uvijek dovoljno jaku da prikrije baš sve moguće uzdahe, zabrinuti uzdasi koji ovaj put ne pripadaju meni; - Gospođo... jeste dobro?
Ma dobro sam, kažem slabo. I izgubim svijest.
...
Nekoliko sati nakon urednog stajanja ispred hotela Jadran... a namjesto na Jadran bez metaforičkih dodataka (ali to "bez metaforičkih dodataka" i "pjesničke slobode" evidentno nadilazi moje moći), spremam se u Jadransko osiguranje, čestitam si kako životom efektno povezujem razbacane pojmove u nadrealne cjeline, gledam u posve izgužvani pleh auta koji je jučer izgubio i svoje oznake i fizionomiju, pa onda odmjeravam svoj vrat. Oko arhitektice utrenirano samo za odočno šacanje metaforičkih dodataka i pjesničke slobode, kaže mi - pet i pol centimetara dulji.
I ako to nije - "glavu gore"... na terenu, uistinu ne znam što jest.





_________________________________________________________________________________________
Mjesecima nakon što sam položila vozački imala sam taj nelagodan osjećaj da auto vozi mene, a ne ja njega.
Ovih dana isti osjećaj imam dok vozim svoj život, jer u stvari... on mene spušta po padežima i brzinama.
Nisam ja imala sudar. Sudar je imao mene.
Svoju Anatomiju ovdje zaključila sam još prošle jeseni i nisam mislila nadograđivati je više.
I mislila sam da čak ni neću kretati ovdje više. Stajala sam uedno u svom kokpitu...
Ali mene kad krene - krene me. Krene me, pa i onda kad uredno stojim na kolničkom traku.
I ta galerija RTG sličica koju su na mene ispucali ove sezone
... koljeno, vrat, glava... dalo bi se od nje cijelu jednu ženu sastaviti.

S kojom mi je svaka sličnost pogibeljna.

tessa k


- 06:13 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< lipanj, 2016  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Lipanj 2016 (5)
Kolovoz 2015 (2)
Lipanj 2015 (6)
Travanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Prosinac 2014 (1)
Listopad 2014 (2)
Rujan 2013 (1)
Kolovoz 2013 (7)
Srpanj 2013 (5)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (9)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (4)
Veljača 2013 (5)
Siječanj 2013 (1)
Prosinac 2012 (6)
Studeni 2012 (6)
Listopad 2012 (10)
Rujan 2012 (15)
Kolovoz 2012 (15)
Srpanj 2012 (8)
Lipanj 2012 (7)
Svibanj 2012 (6)
Travanj 2012 (12)
Ožujak 2012 (6)
Veljača 2012 (13)
Siječanj 2012 (6)
Prosinac 2011 (9)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (5)
Rujan 2011 (8)
Kolovoz 2011 (5)
Srpanj 2011 (3)
Lipanj 2011 (7)
Svibanj 2011 (8)
Travanj 2011 (10)
Ožujak 2011 (7)
Veljača 2011 (7)
Siječanj 2011 (3)
Studeni 2010 (4)
Listopad 2010 (4)
Kolovoz 2010 (4)
Srpanj 2010 (2)
Lipanj 2010 (5)
Travanj 2010 (1)
Ožujak 2010 (3)
Veljača 2010 (2)