samosanacije

... dnevnički zapis


...


Nedjelja
Rekoh si: Stani malo. Kud si navrla? Što nasrćeš ko mutava? Etojena, opet će se poistovjetiti s napisanom. Ne srljaj! Ne budali! Neće ti pobjeći, opusti se malo ženo božja. Ako više ne moraš baš svaki dan trčati da si ga budeš sretna, ne moraš ni nju svaki dan loviti redovima između Entera. Obuci se lijepo, izađi među ljude i pokušaj svakako složiti srednje do veliku zavrzlamu s nejasnim krajem zbog koje ćeš probuditi nebrojene zle jezike i dva strana. Poslije nakapaj umor u zjene, napiši je na trećem crvenim noktima, probudi se za stolom potpuno neupotrebljiva i s gnijezdima u kosi... i zavidi sama sebi.

Ponedjeljak:
Mobitel je zasvijetlio: "U petak ti dohajam."
Napisala sam “Čekam te” i umetnula smajlija.
- “O tebi je dakle pjesma?”.
Smijem se dugo.

Utorak:
Izašle smo na moje “drugo” mjesto, a ona mu je nakon tri pokušaja ipak odlučila presuditi.
Rekla je kao svoju zadnju: “Na ovom mjestu je sigurno puno parova prekinulo, ali uvjerena sam da nijedan nije započeo vezu.”

Srijeda:
Netko drugi baš drag i njegova poruka: “I prije nego ti izađe knjiga, ja te već imam ukoričenu.”
Odgovaram s upitnikom. Pa onda još s tri u jednom komadu. A onda sam i nazvala. Pjesnici su čuđenje u svijetu.
Kaže mi: “Izašla si u zborniku tom i tom.”
Ja: “Ne vjerujem... Kako to? Nisu mi baš ništa rekli…”
Popodne prepričavam L. cijeli slučaj. Smije se. Kaže: “E moja ti, postati ćeš i slavna, a da ćeš zadnja doznati. Ali bar ćeš ostati vjerna sebi."
Smijem se i ja, a njemu otipkam duhovito prokletstvo s kojim bih se i mogla saživjeti.
Piše mi: “Za utjehu, postoje i oni koji nikad nisu doznali da su slavni.”
Kažem naglas... ovo je predivno. Ovo je apsolutno predivno. Ovo ću ja "ukoričiti".

Četvrtak:
Rekla sam mu: "Čitat će me večeras jedna predivna žena na tom zatvaranju. Predivna. Zamisli ovako... gdje ona uđe tu temperatura naraste za bar pet stupnjeva."
On se smije, pa kaže: "To štedi grijanje."
Navečer nemjesto umora imam smokey eyes i ulazim u Galeriju. Ona sjedi na stepenicama galerije, ljudi su između nas, prekrasna je u crnom, a zrak titra samo oko nje... kao u ljetnoj izmaglici. Slike žena i jabuka vise na zidovima, a ja znam da ću samo ovu - žene na stepenicama, ponijeti sa sobom u vječnost.
Namjesto prve violine, violončelo. A onda ona.
I ja.
Govori me. Prvu. Govori mojim riječima o greški razmazane vjeđe. Ne znam svoje riječi, ali ih prepoznajem.
Ovo si ti, kažem si, da se uvjerim. Ne vjerujem si svejedno, imam smokey eyes. Ali si zavidim. Nepoznata i živa.
Kasnije drugi govore neke druge. Poznate i mrtve.
Gledam indigo na vjeđama predivne čeliste lomnih zgobova i pomislim koliko sam sretna.

Petak:
Priča mi kako je u moju neparnu srijedu izašla na moje "drugo" mjesto s M. i razbila vlastito duhovito prokletstvo; upoznala je nekog D. Sad je na korak od zaljubljivanja.
Namjesto da strahovitu jeknu cijela dubrava, smijem se i slušam kako je ipak smeta što je pre-zgodan. Muškarac mora imati grešku, kaže.
Kažem: "Potpuno te razumijem. Ali žrtvuj se. Netko mora biti bez greške. A netko se mora u to ime žrtvovati."

Subota:
Navrla sam... Nasrnula u tisuće riječi. Kao mutava.
Lak otpada s noktiju, zli jezici se lome na nepcu, strani se prevode gluhonijemim znakovima, ja na srednjem prstu nosim žulj od pisanja koji miriše na noć, progonim se i bježim, šaptom se zovem drugim imenom da se vežem za sebe
... slobodna i svoja.



tessa k

sve se prvi put zbiva.
sve se prvi put zbiva, ali na vječan način.
tko čita moje riječi upravo ih izmišlja.
(Borges)







to je tako teško...
kaže mi... naravno da je teško. sad vidiš zašto dobri romani ne nastaju svaki dan.

...
prije točno trinaest godina u mrkloj sam noći ustopirala bivšeg muža.
on je kao svoju treću rečenicu izgovorio - ja sam pisac.
meni se to „Ja sam pisac.“ zbog greške u sistemu koja seže još iz vremena Slovarice, pretvorilo u „ja sam PISAC.“, i koja sam dosta godina prije, zauvijek izdala svoj san o pisanju jer sam ga prevarila sa snom koji sam stvorila upravo pišući ga, u tom sam času u polumraku auta u koji sam ukoračila vidjela „mitsko biće“.
i osjetila kako mi je upravo zrak izbijen iz pluća. u svoju obranu mogu reći da sam bila mlada i idealistična…
danas bi mi obrana bez mladosti koja bi me zastupala, bila unekoliko slabija.


...
od samo jedne riječi moguće je napraviti i brak i djecu i na koncu promašeni život.
ali opet... to da se od riječi mogu napraviti brakovi, djeca i životi... za mene to samo govori o čaroliji riječi,
a to što takvi životi mogu ispasti promašeni... to je mislim slaba točka života.

u životu treba poraditi na životu, a ne degradirati riječi.

...
trinaest godina nakon, mislim kako je trinaest godina u stvari malo za dugi put koji sam prošla.

...
četiri godine nakon mislim kako su četiri godine malo za put koji sam prošla ovdje.
najviše naše pažnje traže one riječi koje ne mogu naći svoje mjesto
... u nama.
moje su rasute ostajale ležati na tom mom putu i molile da mi se vrate, pa sam putujući tako, nosila sa sobom tu ogromnu rupu u prsima, da se uvijek nađe riječima pri ruci.
četiri do trinaest godina nakon vidim da frule od šiblja koje su izrasle iz te rupe ipak ne sviraju rugalice i da svoje riječi kucam s onog mjesta u sebi na kojem su sve pukotine ispunjene.

Every night I cut out my heart. But in the morning it was full again. - rekao je Almásy.

...
But 4 to 13 years after, it was full again.

...
četiri do trinaest godina nakon ne stopiram već jako dugo, iako vidim lošije, ugledam bolje i znam zašto dobri romani ne nastaju svaki dan i zašto je to prokleto teško,
... ali se svejedno trudim.

četiri do trinaest godina nakon iscrpila sam sva mitska bića, ali svejedno znam da ću i 13 do 33 godine nakon - vjerovati u čaroliju riječi.

uvijek.

no opet... ja ne živim u proredima svojih redova. ja samo čitav život sagorijevam od dvije različite vatre.
prva jesu riječi.
ali reći ću vam nešto o sebi... nešto što je moja prva, druga, 4. i 13. vrlina... uz tisuće mana.
ja nikad, ama baš nikad - ne degradiram život.

nikad.

za mene se zbilja sve zbiva prvi put ... na vječan način.

a ovo su jedina uvijek i nikad u koja ja vjerujem.


tessa k

ovo je tekst o jednom putovanju
tekst koji si dugujem prije nego se možda zbilja zaustim najavljenim nepoznatim i vjerojatno riskantnim putem.
ali kao da je to mene ikad spriječilo.
a i nježnost...





vrijeme blagdana, druženja, izlazaka...
vrijeme u kojem ona voli svoj grad, a njen grad je osjeća sretnu u svom središtu, a ne na periferijama, vrijeme u kojem je posvuduša... svačija, a ničija, potpuno svoja, vrijeme kada su koljena možda još razbijena, ali baš nitko joj nije do tih ožiljaka...
ipak, ta je večer bila nešto drugo i ona nije predvidivo prosinački strujila cijelom osvijetljenom gradu i svim ljudima u njemu, nego je upijala samo jednu pruženu emociju u kvartu u kojem nije bilo teško parkirati, emociju koja se obavijala ne tražeći za sebe ništa.
pomislila je - on je drukčiji. on me ćuti snažno, ali me svejedno pušta.

...
o njoj je i tako sve već rečeno i negdje zapisano, ovdje ili ondje, ona se možda svojom pojavom treba uvijek samo "potkrijepiti", tu neku koju čitav život piše, titluje i sinkronizira...
treba samo zagarantirati tu praviju sebe.

rijetko se pitala koliko ja "očekivana", koliko je "neočekivana" pri susretu... koliko je tu napisanu zasjenila, demantirala... koliko ju je svjesno naglas zanijekala... jer uvijek je to puno više nego triput prije pijetlova... koliko joj se uspjela othrvati... koliko ju je gurnula pod vodu, da bi suncu izložila svoju zanosniju stranu.

zna se dobro, ma koliko se proglašavala lost and taken, zna kako djeluje, zna da će svojom pojavom u jednoj ispričanoj priči i dvije geste nepogrešivo sa zemljom sastaviti sve misterije, zagonetke i tabue, ali samo zato da bi si osigurala slobodan zračni prostor za otvoriti nebrojene nove.
uostalom znate je... neki.

...
viteški spašene crvene kožne rukavice koje bi sama izgubila, skinula je već za volanom da bi odesemesala svoju toplu emociju koja je bila tu, opipljiva pod njenim prstima kao bespomoćno mače nađeno u zimskoj noći što još miriše na mlijeko .
već se idućeg jutra osjećaj udomaćio, prevrnuo ostavljenu zdjelicu halapljiv i nestrpljiv, pa mekim baršunastim laticama malih ružičastih šapa nezgrapno i teturavo zanoseći u stranu prešao preko tastature.
znala je da ga želi vidjeti još jednom.
pomislila je... predložit ću mu da mi pravi društvu na putu sutra. a onda odmah... bože kako si glupa. ne možeš to, znaš i sama zašto.

ušla je u inbox s prvim gutljajem uredske kave. njegova je poruka svijetlila s vrha slovima "driving miss Daisy".
bilo je to dovoljno nevjerojatno da napravi ono što bi i tako učinila.

nazvala je i rekla na svoj način koji se nikad ne libi izumrlih riječi i ugroženih emocija: - meni je to romantično. voziti se dugo dok pada snijeg i pričati.
oba ponuđena vozila čudnih registracija ipak je odbila. rekla je smješeći se: - ova vožnja je moja. voziš jedino ako imaš neki blijedoplavi.
on je rekao: - nažalost ne... Stendahlovski - Le Rouge et le Noir
bio je to najpraviji odgovor, kojeg je morala odbiti. nasmiješila se opet: - onda idemo mojim. uredskim. trula višnja. većina muškaraca ne zna da je trula višnja boja, znaš to? imat ću podočnjake, upozoravam te.
on je rekao: - biti ću dolje prije tebe. ne opterećuj se minutama... čekat ću te u kaputu zimskom krojenom bez veze.

...
neki ljudi nas spase kao što se spašavaju ptice koje ispadaju iz gnijezda.
moj brat recimo ima čudnu karmu. svako toliko mu pred noge, na asfalt, padne neka mala letno neosposobljena ptica koju on onda spasi. neko vrijeme se i na telefon javljao s "bolnica na kraju grada". pisat ću možda jednom o tome.
ja recimo imam čudnu karmu da letno neosposobljena svako toliko ispadnem na asfalt. o tome možda pišem stalno.

...
neki ljudi nas nježno pokupe s asfalta kao što se pokupi ptica.

...
oni ljudi koji su dugo čitali njene promrzle i bose tragove u snijegu znaju da poneka ptica ne može pripadati čovjeku.

...
u drugom gradu su izmijenili volan i još nenapisane priče.


...
rekla je na kraju... nekako sam ipak tužna.
on je rekao - ne. ova rana je moja.

pomislila je kako je ta rečenica najljepša i istovremeno najtužnija istina o sebi koju je čula.

...
sve su nemogućnosti uglavnom neizrecive. ja zato i pišem.
ono što je moguće treba naprosto odživjeti.


...
da li vam se ikad dogodilo da vas, dok čekate svjetlost na kraju dugog tunela, zabljesne rasap s boka?
meni jest.
dvaput u deset dana.









ovo je tekst o jednom putovanju
tekst koji si dugujem prije nego se možda zbilja zaustim najavljenim nepoznatim putem.
jer ta rana... ta rana je ipak i moja.


tessa k

na početku drugog obrazovnog razdoblja

pa kaže...

javna je stvar da sve doživljavam presnažno. da uzimam previše - k srcu. i istina je... ja ne znam voljeti osobu, ili mjesto... ili uopće bilo što u dozvoljenim brzinama, nego je to uvijek poput putovanja svemirom brzinom svjetlosti. a to su putovanja koja ostavljaju ožiljke... zviježda u glavi, struju u stopalima i taj osjećaj da bih se mogla rasprsnuti ili potpuno nestati uvučena u crnu rupu i da ne bih imala ništa protiv.

ja u stvari svakodnevno trčim da bih se usporila.

Za M., V.
... i nešto malo Emila i detektive


EMIL I DETEKTIVI

mama, nemaš pojma kako je to dosadna knjiga.... da crkneš od dosade.
zamisli... on ti prvih petnaest strana piše samo zašto je to pisao.
i kako je prvo htio pisati o djevojčici ljudožderki
i kako je onda ležao na podu i razmišljao koliko nogu ima kit,
pazi... koliko nogu ima kit!
i nije znao... pa nije znao kako dalje,
a onda mu je jedan konobar rekao da treba pisati samo o stvarima koje poznaje ili koje je vidio,
pa je onda opet legnuo na pod
i razmišljao...

na petnaest strana...
da crkneš od dosade.

(Izgledala je malo čudno u kaputu zimskom krojenom bezveze...)





Odreći se onog što nikad nisi imao, znači za vječnost sačuvati ono važno... pomislila sam,
no bio je to obrazac toliko poznat da me uplašilo kako me i opet uspio pridobiti na novi početak.

Pa mi došlo žao zbog pisanja koje će nevino stradati…
Barem takvo pisanje.
Iako pisanje nikad nije nevino… takvo pisanje.


Ja sam srna klecava koljena, rekla je... moraš mi nanjušiti trag.
Rekla sam:

- Ne, ja sam.

(za početak, 01.01.2012.)






na početku znaš samo:
ovo je moj glas...
mogu zvati i doći će.


učiš:
iza glasa su ruke koje me drže.

za želje služi - daj!,
ovo je - moje!,
najglasnije je - NE!
najviše puta ću reći - zašto?

plavo je plavo,
plavo je lijepo.
more je onda kad je ljeto.


ovo gore su oblaci
i ptice...
ovo što držim je knjiga.


ja sam dijete, a svijet je VELIK i raste uvijek brže mene.
nikad ga neću moći imenovati, ali ga neću prestati dozivati
jer...

riječ srce lebdi iznad mog srca, kao oblak iznad ptice,
jer je riječ dlan prazan arak koji ne znači ništa, sve dok na njega ne precrtam atlas svoje sudbine,
jer me riječ misao sidri jedino kao sidro bačeno s krme moje misli i ukopano u ispisane redove.


ja dozivam svijet
i svaki se dan vraćam na naš početak:

ovo je moj glas,
mogu zvati, doći će.





tessa k

Prošle je jeseni moju ruku u kinu potražila jedna druga ženska ruka...
Prelijepa ruka prelijepe mame školskog prijatelja moga sina.
Dok su njih dvojica mrvila kokice po tapisonu za prigušivanje, film na platnu je doživio rez i zamijenjen jednim drugim, potpuno osobnim, u mojoj glavi, a opet nimalo autorskim, jer nisam imala baš nikakvu kontrolu nad scenama koje su se ubrzano premotavale i zasjenile tekuću američku produkciju za koju smo prelijepa mama i ja jedva dobile karte. Na nekoliko ekrana istovremeno, vidjela sam češke kadrove... svih roditeljskih sastanaka, školskih priredbi i slučajnih susreta u predvorju škole koji nas čekaju u preostalih pet obaveznih godina. Dok je meka i nježna ruka čekala da umrtvljena moja oživi, dok su glumci na platnu „playing ded“, a moja ruka, kažem - još i više... scena koja je meni najteže padala je bila ona iz petogodišnjeg slijeda kojoj smo bile prve na udaru; scena u kojoj se pale dvoranska svjetla, titlovi putuju vertkalno gore, a nas dvije trebamo pogledati jedna drugoj u oči. Vidjela sam jako nejasan kraj.
Moje misli su tražile crveno – EXIT.

...
Zima u Zagrebu. Kraj godine opasnog življenja, kraj godine velikih promjena...
Ne znam da je Zagreb, ne znam da je zima. U svojoj četrdesetdrugoj zaljubljujem se u ženu.
Bolećiva. Opijena.
Ne mogu je smetnuti, ne mogu je istjerati... ni dimom ni metlom ni tamjanom.
Čekam je, pratim je, a ona bježi, ali kao da kaže – ja sam srna klecavog koljena... nanjuši mi trag
i je onda puštam da ide, da izabere smjer i ritam i gdje i kamo i koliko i kako dugo mojim venama, a onda je slijedim kroz nju samu kao kroz maglu.
Pa je hvatam u stisak čvrst i blag, i vidim najednom... ja imam stisak muške ruke.
I hranim je i češljam, i odijevam je i razodijevam, kao dijete i kao ženu, kao jutarnju i kao nocturne...
Daje mi se, pa onda ne daje mi se, kao glog je pikava, kao kamilica blaga, i ne znam je još, ali znam sve rane na atlasu njene kože i sve one ispod tog pergamenta.
Oblikujem je kao od mekog voska, svu bijelu i podatnu, i poduprtu mojim rebrom.
Prije sna je ipak puštam. I kažem joj zabrinuto i nježno: - Čuvaj se.
Ona kaže: - Čega? Baš ništa nam se ne može dogoditi.

...
Rekla sam da nikad neću napisati roman. Često sam baratala tom riječi; nikad, pa je ubrzo proigrala... kao lošu kartu, ali svejedno, neka nikad ne ćutimo kao velike odluke, nego kao vlastite granice. I ako su velike odluke najčešće lažne uzbune, bedem koji se zove "vlastita koža" se neda ni zajašiti, a kamoli preskočiti. Pa zbilja nisam krenula pisati roman.
Jednako kao što prije dvije godine sigurno nisam kretala pisati knjigu.
No neke stvari se naprosto dogode bez nas samih, pa i one koje eto uzmu sve što je naše.
Ja sam kao na zasluženom odmoru od pisanja u kojem sam sve izgubila i sve dobila nakon "nikad" i zbilja nisam krenula pisati roman.
Ali u jednoj proredu sam je srela. Nosila je ime koje je zatreslo sve moje strune i nije znala kamo ide.
Zaljubila sam se u vlastitu likinju. A ona piše moj roman...
- Baš ništa nam se ne može dogoditi.

...
Ja ću sebi zaželjeti treću želju. Znat ću joj i ime i značenje i sudbu, i čekat ću je i klonit ću je se i hrlit ću joj, i širit ću laži o njoj, i čuvat ću je se i kad mi darove nosi, i znat ću je koja je i iz kojih je kuća, i odgajat ću je i lomit ću je i pljeskat ću je srdačno po leđima, i pružat ću joj obraz na poljubac, i okrenut ću joj i drugi obraz, i odvraćat ću pogled od nje stidna, i skidat ću je pogledom i mrzit ću je rutinski, i lomit će me, i ljubit ću je i imat će me... ja ću se već jednom domisliti trećoj želji.

...
Žene koje pišu oduvijek sam zamišljala kao usamljene hodajuće misterije.
U stvarnom životu ispalo je da su žene koje pišu hodajuće misterije koje vode život o kojem je neukusno i pitati.
Ali ako nekoga baš zanima što je bilo kad su se upalila svjetla u kinu... nadopisat ću taj kraj ovdje bez njene pomoći.
To je iz mog života.





...
p.s.
lozinka za upload slike bila je - wild goose chase.
ne vjerujem, ali i to je iz mog života.
točnije napisano kao - Wilde goose chase.

ne vjerujem baš u žaljenje…
ja vjerujem u rast.
ali kad bih se mogla vratiti,
bila bih manje oštra oko mekih rubova ponekog srca
i ne bih sama toliko uzimala k srcu...
i ostala bih duže u jednoj trgovini sa svojim ocem
koji je bio očaran svim tim čudima
i pažljivije čitala iz njegovog lica
kada je ponosno kupio svoj prvi komplet tih sitnica,
komplet koji još stoji uvijek u kutiji… netaknut.

kad bih se mogla vratiti
ne bih rezala ljude na rubu ponora
ostavljajući kaos ne bih li sebe zaštitila,
ne bih li spriječila bliskost,
i vjerojatno bih malo poradila na svom strahu od stihova.

eto to su te stvari.

ja sam oduvijek bila sretna osoba,
pa i kad sam se triput zanijekala.

imam neodgojivu imaginaciju, neotesani šarm,
i srce koje je često drhturilo preveliko za jednu.

i znam da sam nedokaziva i nedokazana,
i znam da sam statistički nemoguća,
ali baš zato nikad nije bilo druge...

bez dokaza, bez razloga, bez šansi, bez prognoza...
ja sam čitav život naprosto vjerovala u sebe.

pa i onda - triput.

ustinu baš nikad nije postojao samo jedan put,
ali ja sam uvijek znala koji je najviše moj.

i druge priče.

(ovaj post sam jutros objavila na onom drugom mjestu,
ali on na sve moguće načine pripada samo ovdje)

...


Iako sam ja ideološki protivnik sreće, dirnuo me post. (Lund 19.12.2011. 01:57)

smijala sam se dugo. it takes one to know one.
svi već napamet znaju da sam i ja protivna sreći. i ideološki, ali pogotovo na terenu.
ali nekad nam jednostavno nema druge nego se nositi s onim što imaš.
ili što je preostalo.
pa si mislim...
uvijek je mogu zblurati, maknuti u ugao, naknadno joj ukinuti boje, uhvatiti je u okvir, baciti je na beton...
snaći ću se već nekako





...

ono što mi je sad nevjerojatno
je da sam dok sam uploadala ovu sliku
kao sigurnosti kod morala upisati - "good luck".


i mislim... eto, čak mi i računalo želi sreću da se snađem sa srećom.
nije me teško prozrijeti čak ni njemu gluhom.
i njemu je evidentno koliko sam nenaviknuta na nju i koliko je oduvijek gledam "s visoka".
sreća fuj fuj...

...
ovu sam sliku uslikala u Mexicu prije sedam godina.

nikad nisam pisala o Mexicu, jer to su dva tjedna za jedan roman.
ja ne znam pisati romane.
ali ono što sada želim nimalo metaforički reći je da sam jedva preživjela u tom Mexicu;
hrana se mogla podijeliti na ljutu, slatku, te po život opasnu.

po život opasno jest moja ideologija,
ali započeti jutro s takvim doručkom je ipak malo glupo.
a i ljutim...

a slatko... ja slatko naprosto više nego Ne-volim.
oduvijek...
i moja mi djeca često nakon što im baka priča anegdote iz mog djetinjstva kažu... bože mama, kako si ti čudno dijete bila.
a u tom je Mexicu čak i ono na čemu je malim slovima pisalo natural yogurt
i čije je proizvođač bio Danone, a ne neki el, ili los
bilo toliko slatko toliko da su meni trnuli zubi od šećera.
Mexico je glaziran šećerom.
ljudi u poslovnim odijelima u rano jutro u metroima ližu lizalice i jede želee u bojama koje bih ja nazvala "upozoravajućim" na nešto po život opasno.
florescentno žuto i roza.
pa je čak i pakirani tostirani kruh kupljen u supermarketu imao oznaku "dulce".

jedva sam preživjela kažem.

nakon dva tjedna kad smo odlazili, ušla sam na aerodromu u neki kiosk, želeći potrošiti zadnjih par pesoza
i sad sam već bila na tlu koje pripada građanima svijeta
i uzela sam u ruke paketić žvaka... Wrigley's dakle...
Wrigley's žvake bi po mom u cijelom svijetu trebale biti iste, pa i na jednom od najvećih svjetskih aerodroma,
ali eto nisu bile,
pa sam ga odbacila,
pa posegnula za drugim... pa ga odbacila...
i tako redom...
na koncu sam trafikanticu koja je prodavala i Times i Vogue i Marllboro tražila neke "no sugar" žvake.
pogledala me zgranuto. rekla mi je da toga nema.
rekla je kratko - "Todo e dulce".
neću to nikad zaboraviti.


moj život je trenutno - Todo e dulce.
uvaljana sam u sreću u prahu i teško se snalazim.

jer van piramide prehrane - moj "modus vivendi" su ljuto i po život opasno.

ali snaći ću se već nekako, kažem.

ja sam građanin svijeta.
i preživim ono što većina ne bi.
i uvijek imam paketić ljutih žvaka u džepu.

povijest pišu pobjednici kažu. post festum.
uvijek me iznenadi da je značenje toga - poslije fešte.

ja pišem u hodu - iz srži iz centra iz nutrine, ni časa ne časeći, ne dopuštajući da vrijeme prije mene kaže svoje, a ja da stanem na neku bar udaljeniju nesigurnost.
i uglavnom baš kad - gubim.
tada mi najbolje ide... izranjavanoj, povrijeđenoj, nepodnošljivo bolnoj i u nutrini i na periferijama.

nikad se nisam naučila kriti iza svojih slova.
moji nagnuti redovi baš nikad nisu bili rovovi u koje bih se mogla ušančiti i tako zakopana u njihove prorede zaštititi se od nadirućih rana. moji su ispisani redovi pusti popisi lokacija već zadobivenih meta na vlastitom tijelu.

a kad bih ih rekapitulirala u samo jednoj rečenici, bila bi to ova: jedino čudo je to da sam uopće preživjela.

no najteže od svega nije to što sam nabrojala i što sam ulovljena u vlastitu dogmu da se osjećaji ne mogu imenovati godinama ispisivala...
te nepodnošljive rane, bol, žudnju, čežnju...

moja iskustva idu dalje od toga pa danas mogu, mirne duše i ruku koje su sve svoje ljubavne riječi sjekirom pretvorile u iverje, reći da je najteže od svega ubiti ono što si volio.

jučer sam čitala svoje stare tekstove.
ne činim to nikad, osim kad moram, jer baš uvijek čitajući probudim i neku usnulu metu, ali jučer dok sam čitala jedan je moj nedavni tekst dobio i rod i kodno ime i krvnu grupu:

dakle ja sam ta koja je stala na kraj i toj ljubavi,
ja sam ta koja je jednog dana isprovocirano odjenula crveno, uzela štit i mač u svoje ruke i
...
...
(moram nekako prodisati)
ja sam ta koja je onda dobila aplauz i na koju su bacili konfete...
dakle... ja sam taj gratis ubojica koji je drage volje obavio sav prljav posao.
(moram nekako prodisati)
mislila sam...
ovako se osjeća netko tko ne stigne shvatiti da je vodio tigra na svilenoj uzici.
mislila sam...
ovako se osjeća netko tko je upravo napravio ubojstvo na mah.
mislila sam...
ovo su ruke koje su pretvorile sve svoje sjekire u pera i udarile njima, a onda ih prestravljeno odbacile na pod.
(možeš... polako... udah...)
mislila sam...
tko se pera laća...
(... izdah)
oprosti reče mač i zaplače.
mislila sam...
izdahnuh.

ubila sam tu ljubav u sebi.
i nisam izdahnula. udahnula sam.

moj bivši muž od kojeg se već dugo i baš post festum nalazim na tako jako udaljenoj sigurnosti i sigurnoj udaljenosti da niti jedan moj tekst nije o njemu, u jednom mi je nedavnom trenu proročki rekao: ne možeš izgraditi sreću na tugi.
i iako je on jako uvjerljiv i sugestivan čovjek, čovjek citiran, prevođen, objavljivan... čovjek koji ruši stavove, ali čuva svoje... ja sam živi primjer od-do da nije bio pravu.
ja sam i opet goli demanti još jednog njegovog na mene pogrešno adresiranog proročanstva.

jer ja sam svoju sreću izgradila baš na velikoj tuzi. i utoliko je moja sreća danas još i veća.

pa eto... može se. može se izgraditi velika sreća na jako tužnim temeljima.
ipak... ima nešto što ne možeš;
ne možeš graditi sreću na tuđoj tugi.

jedina sreća koju želim, mogu, znam i hoću imati je ona koja ne duguje ništa.
sreća je nepomućena, nevina i nedužna... inače nije.

i ne sjeni je ništa.

ne želim sreću koja se sjeća da si netko ne može oprostiti.
ne želim sreću koju sjeni neka meta koju sam ja trajno svojim inicijalima istetovirala na nečijem ramenu... pa peče ma kako zasluženo.

ne zbog ramena. nego zbog nje.

moja je sreća kao nevino čedo koje je u svoj život startalo grčevitim plačem.
dugo sam je čekala. i treba me kao dijete majku, baš ovakvu kakva sam sada. svoja.

nakon nekih životnih pobjeda ostanemo teško disati.
ali ja sam riba u horoskopu. tehnike ostajanja bez daha razvila sam do savršenstva.
ja sam mislim čak izmislila napredne metode tužnog disanja.
ali i kada ću disati na škrge... biti će to MOJE škrge. bar toliko me svi znaju.

i taj moj prvi udah u novi život u koji sam izbačena u plaču... on je Moj udah.
a moje vrijeme danas uistinu kuca s onog mjesta gdje je napokon sve moje.

eto... ja sam preživjela i oživjela i zaživjela.

ja ne želim ničiju tugu ili neku drugu sličnu riječ koju koju kratka s riječima i s tom dogmom oko imenovanja osjećaja ne znam imenovati, ali koja ima slavenske arome i odaziva se na moje ime.

a pogotovo ne dam svoje ime nečijem teškom osjećaju kajanja koji bi onda trebao trajati "do kraja života".
neka ga imenuje svojim inicijalima. ja s tim nemam ništa.

jer sam sama tek nekidan nakon puno godina ponovno zadobila svoje staro ime. svoje pravo ime. nekim sam si ga čudom uspjela ponovno dobaciti do ovog ovdje trenutka i sad ga više ne kanim pustiti da padne.

imenujući svoje mete... tražeći ime ljudima koji ga nemaju - ja sam na koncu uspjela imenovati sebe.

puštam tigra kojeg sam vodila na svilenoj uzici i kažem - slobodan si.

kroz nišan srca






Ona nikad ne puca prva. Ona je kažu nježna i lomna.
Ali ako je jako stisneš, izmrvit će te u slova.
Na papiru će ostati fleka jedne ipak nimalo slučajne žrtve.
…
Počela je pisati iz jedne scene kad u njenoj četrdesetidrugoj godini…
…
Jutro gospodina Angela definitivno nije bilo najava uspješnog dana. Jutros ga za razliku od, nije probudila zaspala ruka što mrtvo visi između kreveta i poda.
Ne. Prvo čega je bio svjestan nije bilo „svijetli svjetlost kroz roletne“.
Prvo čega je bio svjestan, bio je nažalost on sam, glavom i bradom i vlastitim imenom kojeg je gotovo napamet znao, ali bi ga povremeno zaboravljao,
glavom i bradom i imenom kažem, ali su u ovoj sceni svu njegovu svijest o sebi preuzele ruke koje su u tom kratkom međuprostoru između jave i sna lovile po praznom.
Gotovo da je mlatarajući udario sam sebe, a naviruća java mu je onda još zauvijek izbila iz ruku nešto iz tog sna koji se već izmaknuo…
nešto za što nije točno znao što je to bilo, niti će ga ikad moći imenovati, ali je osjećaj izgubljene vrijednosti bio dostatan da tog jutra ustane s nelagodom.
Uzdahnuo je. Čekao ga je težak dan na citologiji...
…
Uzdahnula je i od tog lista napravila avion. Ode u nepovrat još jedno strasno neprijateljstvo. A koliko je samo ljubavi uložila u njega.
…
Njene riječi navodno nisu više ni anaboličke ni kataboličke. Njene su riječi navodno izgubile iglenost.
Koliko je znam, snaći će se s onim što ima - samo prosijano, čisto vrijeme življenja.
Kazaljke su jurile naprijed u skladu s otkucajima srca... jurile u prostor u kojem je svo njeno „biti ili ne biti“ postalo - „jesam“.
…
Jutros nije godišnjica nekog od uzaludno vođenih ratova u meni. Danas je dan prve generacije. Vedrim i oblačim crvenu haljinu.

audio metoda






još uvijek to imam u prstima,
krosmajhart...
samo ih trenutno ne mogu rasplesati po klavijaturi...

tastaturi...


još uvijek to imam u prstima,
ali trenutno me nosim ona ritam sekcija
koja je zakopana u meni


i ona udara snažno
...
...
...
s mjesta na kojem je napokon sve moje.


pa eto... dok me to ne mine...

tess on plejbek

... pismo - srce




...
ušla mi je u srce momentalno.
nije me nikad čitala sve dok me nije pročitala naglas, glasom koji je uspio uhvatiti onaj moj trajni osjećaj kajanja.
prelijepa.

pričala sam joj o sebi. i o tessi...
a ona mi je kasnije napisala ovo.

....srce i glava - dvije strane svijeta. Postoji i treća, a to je ona neopipljiva, ne znam kako da je nazovem, nije osjećaj, nije misao, nešto kao svijest, kao univerzalno samoosjećanje sebe, duša ili duh, ono što nam je udahnuto dok smo bili od blata, bitak ili bog, ono što ostane kad izađemo iz ljušture tijela, srca i glave. Točka s koje možeš vidjeti svoje okrvavljeno srce i svoj zahuktali mozak, i s koje možeš oguliti kožu sa svog ranjenog tijela. Točka s koje možeš vidjeti sebe i reći - vidim.

Neki dan sam pročitala jednu priču:

Čovjek je šetao gradom i gledao izloge. U jednom trenutku pažnju mu privuče neobičan dućan s natpisom Dućan istine. Radoznalost ga navede da uđe i pita, zar je moguće da se u ovom dućanu prodaje istina? Ljubazna prodavačica mu potvrdi i upita kakvu istinu želi - djelomičnu, relativnu, statističku ili potpunu istinu.

Čovjek se oduševi i odgovori - potpunu, naravno! Prodavačica ga potom upita da li je spreman platiti cijenu. Čovjek pomisli, za potpunu istinu platio bi bilo koju cijenu i nema sumnje da je spreman.
Na to prodavačica kaže cijenu: Za potpunu istinu morate prihvatiti da više nikada nećete biti mirni. Čovjek se na to zamisli i zaključi: možda ipak drugi put.....

pročitala sam to pismo sigurno deset puta i baš svaki put sam u njemu našla nešto drugo. i nešto - moje.

a opet... ta potpuno ne-istinita priča unijela je u mene nejasan ne-mir.
jer zvučala je toliko razumljivo, toliko logično, a opet... kažem.
ja sam u životu teško pristajala na manje, a ako sam morala... razliku bih namirila od žive sebe.
djelomično, relativno, statistički su riječi koje jedva postoje u mom svemiru.

a istina...
koliko sam samo pisala o njoj,
koliko sam se samo puta ogriješila o nju,
koliko sam je puta dragovoljno proglasila nedovoljnom, nedostižnom, izmičućom, sporednom.
rekla...

možda želim reći da nije da ne govorim istinu zato što lažem,
nego ja naprosto ne znam gdje je istina...
i sigurno nisam htjela reći da mi je u jednom trenu čitav moj tadašnji život
ovisio o tome hoću li moći naći i reći tu istinu o sebi
i da sam je silno htjela naći i izgovoriti i spasiti taj život... jedini kojeg sam imala...
ali nisam uspjela... pa sam otišla
sigurno nisam baš to htjela reći... ali je to - istina.

možda hoću reći da sam, iako ne govorim istinu - potpuno iskrena...
što u kombinaciji može biti prilično bolno.

uznemirila me ta prepričana priča.
mislila sam... možda je ono što se ispriječilo između mene i nje moja zabluda da se istina treba ili primiti ili osvojiti,
da se potpuna istina ne može kupiti... u dućanu s izlogom,
niti se njome može trgovati,
a ako se i mora platiti...
plaća se u valuti koja se zove okrvavljeno srce i zahuktali mozak i koža zguljena s ranjenog tijela,
ali ma kakva bila - ona je obećanje mira.

tražila sam vlastitu grešku u toj priči... tako ne-istinitoj, a tako logičnoj, tako razumljivoj...

i mislila sam kako ja nisam kao taj čovjek
ja sam od drugog tijesta...
Za potpunu istinu morate prihvatiti da više nikada nećete biti mirni..., rekla je prodavačica.
i mislila sam - taj čovjek je ušao u dućan miran , dok se nemiri po meni zovu...

možda bi meni rekla nešto drugo
možda bi vidjela da je što bi njega inficiralo, mene izliječilo...

ne znam...

ali dobila sam prelijepo pismo jedne predivne žene koja je ušla u moj život
i unjela u njega osjećaj koji se ne može kupiti.

računam - neprocjenjivo

i to je potpuna istina.

vozila sam jutros i slušala intervju s tim vatrogascem
koji je ljetos gasio isti požar koji je i mene gadno opožario...
baš gadno opožario, lijepo piše ovdje.

uglavnom, taj je vatrogasac naprosto ušao u vatru i spasio jednu ženu iz tog požara.

ona druga žena se poslije, već daleko na kopnu, spasila sama.

a vatrogasac je rekao jutros:

nisam ja hrabar... baš ništa više od drugih ljudi.
meni je život samo pružio priliku da budem hrabar.

a samosanirana i samospašena žena je onda pomislila koliko je divna ta rečenica...
koliko je posebna,
i mislila je još vrijedi li ta rečenica i za druge stvari u životu...

za tugu?
za samoću?
za sreću?

a ako vrijedi...
zašto u tim slučajevima zvuči manje dobro... zašto zvuči kao izlika.

i bila je već u uredu kad je pomislila;
ma daj... možeš reći da nisi bio hrabar,
ali ti si priliku koju ti je život dao iskoristio jedini od "drugih ljudi". bio si hrabar.

na putu kući ubacila je cd.
pitam se da li je mislila; a za ljubav?


...
mislila sam maloprije;
možda jest izlika ali ja sam sve svoje životne prilike
za tugu...
za samoću...
za sreću...
iskoristila do samog kraja. do dna dna.
kao malo tko.

a pomislila sam i ovo;
ako pobrojim sve mete po sebi, mogu mirno reći da sam iskoristila i onu za hrabrost.

...
a za ljubav?

...
eto, zanima me...
što ste vi mislili?

...

nedavno sam negdje na netu pročitala ovu kletvu:
- dao bog da im se djeci nagomilalo gradivo.

eto... moj D. bi rekao - "precarski".





u nedjelju
nakon vikenda s treningom njegovim i natjecanjem njenim,
i hoby art shopa između,
i izrade vreće ukrasa za božićni sajam,
i zajedničkog klizanja jer krhko je znanje, ali moje još uvijek nije palo, iako je na sve klimavijim nogama,
i biljaka koje treba nahraniti,
i životinja koje treba zaliti,
i traženja najvećeg zajedničkog djelitelja,
i svog projekta koji u ponedjeljak moram predati,
u nedjelju nakon jednog lima nenormalnih integralnih keksa
i jednog lima srećom pa "normalnih"...
u nedjelju nakon jednog rođendana na koji se mora otići,
a precizno tu negdje u standardnom ludilu prosinca koji je tek počeo,
kažem joj umorna preumorna...

- ne znam. ne znam više ništa. nemam pojma koja je pouka te priče. aj vidi što je D. prošle godine napisao.

- ???
mama ja zbilja ne mogu vjerovati da mi ti to savjetuješ.
zbilja ne mogu vjerovati.
postala si tako neodgovorna.

pučina / prizemlje







bile jednom dvije ribice.
o jednoj od njih postoji jedna zimska priča i loše je završila.
priča, a u stvari istina... živa živcijata, o ribici koja nije mogla pratiti taj živahan standard.
pa je loše završila kažem.
drugu sam onda, ribicu, a ne priču, vratila parnom svemiru, s riječima - "ne ponovilo se".
ali onda je došlo ljeto, jako dugo ljeto, i u vrijeme parnog ljetovanja ribica je i opet završila na mojoj skrbi.
ovaj put trajno.

i iako sam nedavno napisala:

ja sam ona koja je jutros nahranila orhideju i zalila ribu.
šutjeli su k'o zaliveni... ja sam otišla pisati Životinjsku farmu.

uvjeravam vas...
i ribi i orhideji je u mojim rukama sasvim dobro.



...
neki dan, zove u ured. izlazim na hodnik.
- mila, na sastanku sam
- mama, važno je. jako je važno. ja mislim da je ribici danas loše.
- kako misliš loše? u srijedu sam oprala akvarij, jutros sam je nahranila... sve je u redu s ribicom ljubavi.
- nije u redu mama. kažem ti da joj nije dobro. cijeli dan pliva samo na pučini.
- ...


dan nakon nekog dana zove ponovno...
- mama, danas je ribica zbilja bolesna.
- mila, ajde da me ne zoveš svaki dan oko ribice. kažem ti da je ribici dobro.
- nije mama... danas je čitav dan u prizemlju.



...
zadatak: zamisliti akvarij 20x35x25 cm
sad u viziju smjestiti pučinu i prizemlje.






p.s.
N. na slici nije s dotičnom ribicom.
N. je na slici s orhidejom.



...
Životinjska farma. prvi dio.

(undercover)

u Maksimiru me jutros dok sam trčala srušio pas nekog čovjeka.
ono... sravnio me sa zemljom.

gotovo sam zaplakala.

onda me čovjek pobrao i pridigao
i zagrlio oko ramena
i otepao utisnuti šljunak s mojih ranjenih dlanova,
pa još i prašinu od gležnjeva do koljena
na toj točki je rekao... dalje ne smijem,
ali ispričavao se čitavo vrijeme jako...
toliko jako da sam se na koncu sažalila ja na njega,
pa sam mu rekla slabo se smiješeći:

ma niste vi krivi, ali ja sam već sva izubijana...
padam jednom u dva mjeseca,
koljena su mi tuga božja.

vidjela sam još da sam mu se i nešto više nego samo smilila,
jer je i u magli jasno da bi on produljio susret,
pa mi čak nudi svoje "podatke",
ali jer su mi u ovoj priči stradale i dosad nikad spomenute nadlaktice...
potpuno literarno djevičanske,
odlučila sam mu zamjeriti ipak...
odlučila sam prečuti to što mi nudi,
i navečer ga bez ijednog "podatka"...
bez pitanja...
bez pristanka...
bez znanja...

useliti u svoju priču .

nek' plati.

deset metara kasnije zaustavio me neki fotograf
koji, doznala sam kasnije - drži tečaj fotografije,
i koji je sceni s psom svjedočio,
a sad se htio osvjedočiti da sam ja dobro,
i koji je čas prije prizora pada koji mu je oteo pažnu,
uzimao jedan drugi prizor što ga već dugo u ovakva subotnja jutra sama želim uzeti...
prizor radnog naziva - guske u magli,
ali eto nisam ga uzela nikad,
jer bila bi to željena i planirana slika,
a ja okidam samo slučajno i neplanirano,
i s boka...

i rekla sam mu baš to da ja volim okidati fotografije "s boka"...

popodne sam u daljini ugledala nekoga tko je jednom ušao u moju priču...
priču koju sam tada pustila ispod stisnutog lakta
i pogodio me taj daljinski prizor toliko da nisam mogla dalje,
i zbilja ne znam zašto, ali strefilo me više nego onaj pas ujutro,
možda jer me njegov nositelj podsjetio na nekoga...
možda jer je onda u tu priču ušao ni kriv ni dužan ,
ni zaslužan...
što je u ovim kronikama valjda izolirani slučaj.


i eto,

maloprije sam klincima naručila pizzu...
a ja vidam rane po koljenima, nadlakticama, dlanovima i bokovima...

i mislim;

nevjerojatna godina...
koliko sam samo puta pala...
koliko sam samo puta srušena...
koliko sam samo puta u toj godini svoju priču premještala
iz koljena u nadlaktice,
iz nadlaktica u dlanove,

tražeći joj smisao i poantu...

koliko sam samo takvih priča napisala
potpuno kriva i dužna ,
(zaslužna?)

koliko sam samo puta okidala s boka...

koliko sam se samo puta osjećala kao guska u magli...

nevjerojatna godina...

koliko sam samo sretna.


tessa k

dvije sam godine u stanju nesanice oblikovala jedan san i ne znajući da sanjam.

posljednja su dva mjeseca bila kao nejasan san o snu,
jer iz dana u dan sve više osjećam da moj san ne popunjava poput odljeva samo onaj oblik
čiji je kalup ostao sačuvan u mom nesanicama izgužvanom jastuku,
oblik koji sam mu ja svojim izmicanjem namijenila...
nego i puno više od toga.

osjećam da je moj san u jednom času prestao opstojati kao kažnjeni junak nekog mita,
nespretno svezan za mene u jednu nesretnu osobnost
i ja ga više ne gledam noćima kako horizontalno i plitko diše uz mene
onda dok svi drugi spavaju,
a moje oči velike i nijeme rastu pored stvari...
nego ga vidim kako se u nenajavljanom nastavku mita sprema raširiti krila i poletjeti nekom svojom rutom
čije strateške točke nisam otkucala - ja
... u trotočkama preko tipkovnice.

...
...
...


zbog svega toga se istovremeno osjećam jako ushićeno
i snažno
i pobjedonosno

... i jako jako ranjivo.

pa onda umirujem one drhtave djeliće sebe
i kažem im da su veliki snovi preveliki da bi mogli živjeti zatvoreni u nama,
da ih ne možemo vječno držati privinute uz svoje srce kao slijepe mačiće,
nego ih moramo pustiti u svijet,
baš onako kako moramo pustiti djecu kada jednom dovoljno poodrastu,
kada nas prerastu,
kada stasaju i očvrsnu...
kada dobiju vlastita krila.

i gledam svoj san na rubu gnijezda i kažem si:

ti si učinila za njega sve što je bilo u tvojoj moći.
ti si mu dala sve što si mogla...
ti si mu dala sve što si imala...

sada mu vjeruj.


tessa k



(tipkovnica... by tessa k)

- biti ćeš u eteru. ovaj put pola sata noćna ptico.

In girum imus nocte et consumimur igni
(Kružimo kroz noć i proždire nas vatra)

- Čovek vam je kao glavica crnog luka.
Uvek pod jednom ljuskom naiđe druga; ljuštite i očekujete bog zna šta, a kad dođete do kraja, na dnu ne nađete ništa.
Ama baš ništa.
...
- Ništa? Kažete ništa! Luk i voda. A suze? Šta je sa suzama? Suze ste zaboravili, moj gospodine.
(Predeo slikan čajem, Milorad Pavić)

ponekad je u tišini sobe odlažem, gledam

kružeći u krugovima oko nje

gola samo za sebe,

istinita,

ni stidna ni bestidna...



i odgađam kao novu haljinu koju jedva čekam odjenuti.




znam;

kad je jednom odjenem i u njoj izađem svijetu pred oči

postat ću si nepoznata,

postat ću sama sebi navrh jezika,

postat ću si kao riječ koje se žarko želim sjetiti...

toliko žarko da si od nje ne mogu uteći.




a taj svijet koji me ne poznaje... golu samo za sebe,

istinitu,

ni stidnu ni bestidnu...




pamtiti će me - po njoj

još dugo vremena





iako sam je ja izabrala za samo jedan dan.
__________________________________________________________________________________________________________________________________________


tessa k

on je ono što se kaže - neodoljiv.
britak, duhovit, netko koga svi vole imati uz sebe. kaže tri riječi, a onda se svi guše tri dana.
ja recimo uvijek mislim da sva sreća što ne trči mojim šumskim stazama. nastala bi gužva...
iza njega bi se momentalno skupila ekipica "sljedbenika".

...
njegova je slika jedina koju sam ikada nosila u novčaniku. i još je držim tamo, istu tu...od svoje osamnaeste.
prebacujem papiriće iz jednog u drugi novačanik, mijenjam valute, dinare za kune, telefonske kartice za kreditne, izbacujem iz pretinaca djeteline s četiri lista koje su odradile svoje...
pri svakom seljenju nešto otpadne ili bude zamijenjeno novim. ta slika je "nepoderiva".
poslao mi ju je u London, kad sam otišla na godinu dana i u Zagrebu ostavila klinca koji me uvijek osramoti, jer ne zna čuvati neku strašnu tajnu.
stigla je poštom nakon šest mjeseci, a s nje me gledao prelijepi mladić (postoji li ta sintagma još uvijek?) koji me u međuvremenu, pokazalo se kasnije - prerastao za glavu.

i ne znam da li je do toga, ali...
od moje me osamnaeste godine svaki razgovor s mojim bratom čini da dižem glavu gore.


...

kažem nekidan, dok mi oči sjaje:

- slušaj me, imam jednu strašnu tajnu. ogromnu... moram ti reći.

on:

- trudna si.

kolutam sjajnim očima...

- nisam trudna. nisam zaljubljena i ne udajem se.
aj ne zezaj... hoću s tobom podijeliti nešto važno. ja...

u taj čas u kuhinju upada moje prvo dijete. pa moje drugo dijete. pa onda i njegovo jedino dijete.
neko vrijeme sve je prepuno naše djece. teksas.
a onda već moram odvesti N. na gimnastiku. kažem mu...

- zvat ću te.

večer me odnosi i zovem tek sutradan. kažem:

- ej...

on upada u trotočke. kaže:

- znaš, ja sam razmišljao. kažeš nije ljubav, ali izgledaš kao da je to nešto što želiš cijeli život.
ja mislim da tebi netko izdaje knjigu.


...
plakala sam tri kišne godine.
ja sa svojim bratom ne živim već 15 godina; zadnji put me vidio pisati prije nego me prerastao za glavu.
negdje u to vrijeme sam svoje pisanje stidna, sakrila od svih koje volim.

sad me shrvalo koliko me poznaje.

nisam mu trebala reći da pišem... on je znao koji je moj izdani san, kao što ja znam koji je njegov.

nakon tri kišne godine, rekla sam samo:


- da... netko mi izdaje knjigu.


tessa k