samosanacije

…

mislim da je već prošlo dosta vremena otkako sam izgubila umijeće spavanja u dvoje
kao što se postepeno, ali u jednom času konačno izgube mliječni zubi

ti slatki, mali, šarmantno razmaknuti zubići… tako skloni kvarenju

otkako sam potpuno zaboravila taj “knowhow”
koji je navodno u uskoj vezi s tjelesnosti,
ali na navodnostima se često slome mnoge iluzije,
pa se na primjer određene tjelesnosti koja su... nda… nekako tjelesne,
s istim tim zaboravom nedaju ni razrijediti, ni prožeti,
ni protresanjem (za uska ramena) pomiješati.

tjelesnost i zaborav su kao ulje i voda,
pa će, koja je manje specifične težine... preciznije - nepodnošljivo “laka”,
uvijek isplivati na površinu…

(a mislim da to pogotovo vrijedi za ona ulja opterećena mirisnim notama…)

pa sam na koncu možda svoje umijeće spavanja u dvoje izgubila baš zbog nje…te tjelesnosti
jer spavanje je - bestjelesnost,
a spavanje u dvoje je k tome još - prisnost.

(and now… define “prisnost” for me)
...

što se tiče spavanja u jedno...
posljednjih sam si dana potpuno izbila i zadnju preostalu siću prospavanih sati iz noći,
koji su mi preostali nakon silnih godina postepenog otkidanja od nje,
svjesnog erodiranja njenih obala u korist života,
i koji su mi,
provedeni u besanom snu,
(rijetki kao djetelina s četiri lista),
ostali kao posljednje utočište od nikad presušujuće bujice budnih snova.

i sad eto strepim da sam možda
izgubivši na koncu i umijeće spavanja u samoći
narušila posljednje ostatke prisnosti koju sam,
moguće je...
jednom imala sa sobom.